OD TUŠKANCA DO MANHATTANA
Trebalo je najprije osvojiti europske operne pozornice, pa dospjeti čak i do slavnoga "Metropolitana" na Manhattanu, pa zadiviti samoga Puccinija, da bi bila dolično primljena kod kuće, u Zagrebu. To je sudbina Milke Trnine, koja kao mlada početnica, školovana u Beču, nije uspjela dobiti angažman u svome gradu.
Trnina je i za vrijeme školovanja na bečkom konzervatoriju više puta gostovala pred zagrebačkom publikom, pjevajući na raznim koncertima od Građanske streljane u Tuškancu, dvorane "Sokola" i katedrale do pozornice starog kazališta na Markovu trgu. Nekoliko puta je nastupila i s «gornjogradskim slavujom» Marijom Prikril, posebno na dobrotvornim koncertima za obnovu porušenog Zagreba. Trnina je nastupila i nakon uspješno završenog konzervatorija, a svaki put je oduševila zagrebačku publiku i kritičare, ali ne i upravu stare kazališne "hiže", koja joj, istina, priznaje izuzetni dar, ali umjesto u svom Zagrebu, angažman dobiva najprije u Leipzigu, pa u Grazu, Münchenu, Londonu, New Yorku... Svaki slobodni termin Trnina, međutim, koristi da bi nastupila pred svojim Zagrepčanima, a kazališne kronike bilježe njena gostovanja, pogotovo ono 1898., kad je na hrvatskom otpjevala partije Aide i Elenore i doživjela nezapamćeni trijumf.
"Ni jedna umjetnica u Zagrebu nikada nije doživjela toga slavlja kao što sada Milka Ternina" , zapisuje u "Nadi" publicist Milan Grlović. "Mladež cijele zemlje, djevojke i mladići, pohrlili su k njoj na poklon i pozdravili ju svečano i oduševljeno. Možda se činilo prebučno, no mladež življe osjeća od zrelijeg doba, a i dobro je tako. No Terninu nije pozdravljala mladež, već svekoliko obćinstvo obasulo ju cvijećem i vijencima, darovima i uspomenama te se upravo natjecalo u tomu, da joj očituje svoje simpatije i svoje udivljenje. Mi smo njezino divno pjevanje slušali kao što slušamo u crkvi riječi svećenika, jer je ona svećenica u hramu ljepote. Mi smo na pozornici slušali riječi zahvalnosti i vidjeli suze koje nas za uvijek s njom spajaju. Poljubila je zlatan vijenac kojim ju ovjenčala harna domovina i zagrlila njezinu trobojnicu, kličuć: Hvala!".
Milka Trnina nastupila je, dakako, u novoj zgradi Zemaljskog kazališta (HNK), a njegov intendant Stjepan Miletić, koji je tom prilikom Trniinu i pozvao u Zagreb, o njoj će u svome djelu "hrvatsko glumište" zapisati: "Da se shvati veliki ovaj entuzijazam, koji je gostovanje Ternine izazvalo u Zagrebu, treba da si – uz radosno uzbuđenje, što je zovemo kćerkom naše zemlje – predočimo i čitavu njezinu umjetničku pojavu. Da je Ternina svuda gdje se pojavila uznjela obćinstvo: i u Njemačkoj i u Engleskoj i u Americi nema se samo pripisati njezinim izvanrednim umjetničkim vrlinama, lijepom glasu, savršenoj pjevačkoj školi, izrazitoj interpretaciji, već harmoničko-estetičkom utisku čitave njezine pojave. Vrelo njezine umjetnosti nalazi se u umjetničkoj joj duši i što god umjetnica daje u času umjetničke kreacije, daje ona iz sebe same. Uz svu raznolikost svojih umjetničkih kreacija, uvijek je to Milka Ternina koja nas zadivljuje".
Milka Tmina, taj naš glas svjetskoga glasa, koji je oduševio publiku najvećih europskih i američkih pozornica, jedna je od rijetkih Zagrepčanki, koja je doživjela najveće počasti svoga grada i svojih sugrađana. Svaki njen imalo značajni jubilej obilježit će se uz najveći mogući publicitet. Tako su se Zagrepčani svoje slavne primadone sjetili 1916., a u povodu desete obljetnice njenog naprasnog odlaska sa svjetske operne scene. Godine 1906. za vrijeme jednog nastupa u minhenskom kazalištu "Prinz-Regent" Trninu je, naime, zadesila zla kob; popustio joj je tzv. nervus facialis (mimički živac), a nikakva operacija nije pomogla. Bez oproštaja Trnina se povukla, otkazavši ugovorena gostovanja u Njemačkoj, Engleskoj i Americi. Povukla se u svoju vilu u Berchtesgadenu, a od 1913. za stalno se nastanila u Demetrovoj ulici u Zagrebu.
Na desetu obljetnicu njena povlačenja sa scene, u "Sv. Ceciliji" Viktor Novak će podsjetiti: "Mnogo je već godina, što se je naša zemljakinja povukla iz Talijinog djelokruga, napustivši karieru svoga umjetnikovanja. Umjetnica koja je u Zagrebu više puta gostovala za vrieme čitavog svog umjetnikovanja, poštivana je u velike od Zagrebčana"...
Godine 1923., a u povodu dvadeset i pete obljetnice njenog već opisanog gostovanja u HNK, sve su zagrebačke novine podsjetile na 1898. kad je Trnina, na poziv Stjepana Miletića, došla u Zagreb i tom prigodom oduševila Zagrepčane. Čestitajući umjetnici taj za kulturni Zagreb značajni jubilej, ilustrirani i rado čitani list "Dom i svijet" Milki Trnini posvećuje cijeli broj.
Zagrebački su listovi opet 1932. izračunali novu obljetnicu: sada je to pedeset godina od prvog nastupa Milke Trnine u starom kazalištu na Markovu trgu. Naveliko su se o Trnini raspisali podjednako specijalizirani listovi, poput "Kulise" i "Teatra", kao i dnevnici "Obzor", "Novosti" i "Jutarnji list". Ovaj je potonji svoj tekst naslovio "Milka Ternina – najslavnija operna pjevačica svieta" , te podsjetio: "O slavnoj pjevačici M. Ternini pisalo se i još uviek piše u velikom svietu samo u superlativima. U vrieme najveće slave nije zaboravila da je Hrvatica. Partnerica Van Dyka, Slezaka, Carusa, Scotta i dr. Kada je pjevala u Metropoliten operi sva su mjesta bila razgrabljena. Umjetnica živi u Zagrebu, u Gornjem gradu" .
Dvije godine kasnije eto opet povoda za pisanje o neponovljivoj Trnini - umjetničin sedamdeseti rođendan. Tim povodom "Hrvatska žena" 22. siječnja 1934. održava svečanu akademiju, a prigodno slovo o svečarici održat će spisateljica Jagoda Truhelka:
"Kad se na pozornici otvorila dvorana u gradu Wartburgu i pojavila Elisabeta, od glave do pete jedno jedinstveno kraljevsko dostojanstvo i veličanstvo što se ne nauči, nego mora da je prirođeno – već onda bila nam je ta pojava puna obećanja rietkog doživljaja. I počne ona da koraca, polako, odmjereno, ogledavajući se po dvorovima, a pod pratnjom musike, i – musika nije strujala samo iz orkestra, musika je bila svaka kretnja umjetnice-djevice, toga najčišćeg ženskog lika, što ga ima valjda u svoj musičko-dramskoj umjetnosti. A musika nada sve bile su i ruke, što su se počele raskriljivati i dizati neizrecivo plemenitom kretnjom na pozdrav davno neviđenog doma... i pošto podiže glas svoj i propjeva: "Zdravo da ste dvori sveti"... to nije bila samo musika, rieči i kretnje, to je za nas bilo mnogo više: Tu je naša Milka, čedo naše zemlje, potresno i uzvišenim izrazom pozdravila svoj dom i zavičaj hrvatski, u koji se eto vraćala nakon mnogo vremena".
I onda najtužniji povod za okupljanje Zagrepčana oko Milke Trnine: "Sprovod je bio dne 21. V. 1941. u 1l sati prije podne na Mirogoju. Sprovodu prisustvovali su dr. Mile Budak, doglavnik i ministar bogoštovlja i nastave i ravnatelj pododsjeka za književnost, umjetnost i tisak Zlatko Grgošević, sve osoblje Hrvatskog drž. kazališta na čelu s intendantom prof. Žankom i direktor opere S. Stražincki, prof. sbora akademie glasbe i kazališne umjetnosti, članovi ravnateljstva Hrvatskog glasbenog zavoda, zastupnici različitih musičkih i kulturnih ustanova, te mnogi prijatelji i štovatelji pokojnice. Odar je bio pokriven hrvatskom trobojnicom. Na grobu odpjevana je, po želji pokojnice, hrvatska himna"...
Pola godine kasnije uprava Hrvatskog narodnog kazališta priredila je u kazališnom predvorju "veliku izložbu uspomena" na Milku Trninu. Uz Puccinijeva pisma upućena Trnini, za koju je izjavio kako se "ni jedna Tosca ne može usporediti s Toscom Milke Temine" , zatim fotografije Trnininih partnera i suradnika, Carussa, violinista Jana Kubelika, potom akvareli engleskog slikara Percy Andersona, koji je za Trninu kreirao kostime, te napokon umjetničini kostirni. Kostime je Trnina poklonila Kazalištu još 1925, i to ovim riječima:
"Ne dajem teatru svoje kostime zato, što bi oni bili skupocieni. Nego zato, što su oni dio mene same, nešto što od moje umjetnosti ostaje za mnom dovieka. Ja volim svoje kostime, bavila sam se s njima mnogo, zamišljala ih, surađivala kod njihovih kreacia, oni su ostvarenje mojih shvaćanja različitih partija i lica, oni su mise-en-scena moje uloge, ostvarenje mojih osjećaja – i zato ih ostavljam za unučad poznu".
Zanimljivo je obratiti pažnju na Milkin odnos prema kostimima, na njen ukus i osobno sudjelovanje u kreiranju kostima.
"Uviek sam se bavila kostimima i smatram da je to jedan izdašni studij, kojim bi se svaka pjevačica i svaka glumica trebala mnogo baviti. Moje je kostime doduše zamišljao engleski slikar Percy Anderson, ali ja sam oduviek izvršavala toliko duhovnog djelovanja na slikare i scenografe, da su oni kistom sliedili moje shvaćanje. Stekla sam veliko iskustvo pazeći uviek pomnivo na to kako moji kostimi djeluju na gledaoce. Pazila sam i na to da kostim ne bude samo savršen korelat mom shvaćanju uloge, nego i na to, da kostim bude za cielu sliku, cieli čin; morala sam se moći savršeno kretati, stupati, okretati, padati, ustajati, a da ništa ne smeta mojoj glavnoj akciji".
Rečenu izložbu je priredio veliki štovatelj Trnine i član drame Hrvatskog kazališta Mato Grković, koji je napisao i podebelu knjigu o životu i umjetničkoj karijeri svjetske primadone, naše Zagrepčanke Milke Trnine. Tako je Milka Trnina, uz ostalo, i po tome rijetka među Zagrepčankama – da je o njoj napisana i objavljena knjiga.
Milka Trnina ima, a što je također za Zagrepčanke rijetkost, svoju ulicu u Zagrebu.
Ulicu je, naravno, dobila i nasljednica Milke Trnine na svjetskoj opernoj sceni, štoviše, poznatija i uspješnija primadona, proslavljena Zinka Kunc.
KRALJICA META
U slavnom nas je njujorškom "Metropolitanu" na najbolji način, dakle, zastupala Milka Trnina, proslavivši i svoj glas i glas o Zagrebu i Hrvatskoj, ali njena će nasljednica i zagrebačka učenica Zinka Kunc postići ono što prije ili poslije nje nije uspjelo ni jednoj svjetskoj primadoni. Prvi put u "Metu" je nastupila 17. prosinca 1937. kao Leonora u "Trubaduru", a uz manje prekide pjevala je sve do zatvaranja stare zgrade "Metropolitana"1966, kad se odlučila definitivno povući sa scene. A najveća joj je čast i priznanje dano kad su prigodom gradnje nove zgrade "Metropolitana" na Manhattanu od svih svjetskih opernih zvijezda, kao što su Maria Callas ili Mario del Monaco itd., upravo Zinku Kunc odabrali da svečano položi kamen temeljac.
Sumirajući njen ukupni doprinos svjetskoj opernoj sceni najugledniji njujorški glazbeni kritičar Harald Schoneberg će za Zinku Kunc u "New York Timesu" napisati: "Ona je, mora se reći, najveći dramski sopran još od vremena Rose Ponselle. Ona je velika u svakom pogledu, velika u glasu, velika u temperamentu, velika u velikim dramskim mogućnostima... Kao operna pjevačica ona pripada velikom nasljeđu operne scene 20. stoljeća".
A u zagrebačkoj opernoj kronologiji naslijedila je, rekli smo, slavnu Milku Trninu, koja joj je najviše i pomogla da krene njenim putem svjetske slave.
Zinka Kunc je, za razliku od svoje slavne prethodnice i učiteljice Trnine, rođena (1906.) u Zagrebu (Trnina je u Zagreb iz Moslavine došla kao djevojčica), a otac joj Rudolf, zagrebački odvjetnik i bankar, bio vrlo muzikalan, kao i brat Božidar, koji će, uz Trninu, odigrati najznačajniju ulogu u Zinkinu glazbenom obrazovanju. Vrsni skladatelj i pijanist, a uz to i pjevač u "Kolu", Božidar je svoju sestru Zinku odmalena usmjeravao, tako da je već u pučkoj školi napamet znala cijelu "Carmen", a s četrnaest godina je imala već formiran visoki dramski sopran. Tako na audiciji za upis na zagrebačku Glazbenu akademiju članovima ispitne komisije nije bilo jasno da četrnaestogodišnja djevojčica može tako zrelo pjevati napamet, samo "po sluhu". Pravo školovanje počinje dvije godine kasnije, kad je, dolaskom iz New Yorka u Zagreb, Milka Tmina počinje drilati, prenoseći na nju svoja iskustva sa svjetskih opernih scena. Prema vlastitu priznanju, Trnina joj je usadila osnovnu spoznaju i načelo kojega će se kasnije cijelog života strogo pridržavati, a to je da se u umjetničkoj karijeri može nešto postići samo upornim i ustrajnim radom i neprestanim učenjem. Tako je Zinka učila, ali na Muzičkoj akademiji, što je malo poznato, nikad nije diplomirala. Nije položila završni ispit iz solfeggia, i to zato jer je jednostavno bila isuviše zauzeta pjevanjem i učenjem novih i novih uloga.
Prvi put Zinka Kunc ne nastupa, dakako, u svom Zagrebu, nego u Ljubljani, i to 29. listopada 1927. u ulozi Leonore u Verdijevu "Trubaduru". S njom je u Ljubljanu na nastup putovao "cijeli vagon zagrebačkih prijatelja". U Zagrebu nastupa, dakle, tek nakon velikog uspjeha, što ga postiže u Ljubljani, a zagrebačkoj će se publici prvi put predstaviti kao Margareta u "Faustu" . A dolaskom slavnoga Krešimira Baranovića na čelo zagrebačke opere, Zinka počinje dobivati ulogu za ulogom. Pjeva u "Trubaduru", "Aidi", "Normi", "Giocondi", a sa zagrebačkom operom gostuje sve češće i na europskim pozornicama, u Pragu, Brnu, Dresdenu.
Godine 1935., nezadovoljna podjelom uloga u operi "Moć sudbine", Zinka Kunc demonstrativno napušta Zagreb i odlazi u Prag, gdje je odranije poznaju. Nastupajući u "Trubaduru" i ne sluti da je u gledalištu jedna osoba koja će joj odrediti umjetničku sudbinu. To je Edward Johnson, direktor "Metropolitana", koji je, zadivljen njenim glasom, poziva u New York.
Kakav ugled ubrzo doživljava u "Metu", najbolje će posvjedočiti novinski izvještaj s njena nastupa u "Moći sudbine", dakle, one iste opere – koje li sudbine! – zbog koje je, nezadovoljna, morala pobjeći iz Zagreba: "U loži je sjedila grčka kraljica Federika, a na pozornici je pjevala imperatorka u carstvu glazbe"...
Slavni Toscanini, pod čijom je dirigentskom palicom često nastupala, nakon izvedbe Verdijeva "Requiema", izjavit će: "Unatoč velikim uspjesima svih solista, moramo ipak pobjedničku palminu grančicu predati Zinki Kunc iz Zagreba".
A jednom prilikom, sjećajući se Zinkinih najvećih uspjeha pedesetih godina, dugogodišnji ravnatelj "Meropolitana", slavni Rudolf Bing, "izjavit će u povodu pojave nove operne dive, talijanske sopranistice Renate Tebaldi: "Kažu mi da u Italiji ima jedna nova sopranistica, Renata Tebaldi. Svakako je želim čuti ovoga ljeta za vrijeme svojega putovanja po Europi, ali moram biti oprezan koju predstavu da joj ponudim... da se Zinka ne uvrijedi, jer je ona sigurno najbolja na svijetu"...
A kad su proslavljenog Maria del Monaca jednom prilikom novinari upitali koja je bolja Marija Calas ili Renata Tebaldi, odgovorio je: "Zinka Kunc je najbolja"!
Nakon odlaska sa scene Zinka Kunc Milanov posvetila se pedagoškom radu, a na njujorškom Sveučilištu osnovala je vlastitu fondaciju, namijenjenu financiranju školovanja mladih opernih talenata.
Za vrijeme prošloga rata izdašno je financijski pomagala antifašistički pokret u Zagrebu i Hrvatskoj, poslije rata više je puta posjećivala svoj rodni Zagreb, a posljednji put 1985., kad se, uz ostale Zagrepčane i Zagrepčanke, susrela i s dvije svoje zagrebačke kolegice, također poznate po gostovanjima u slavnom "Metropolitanu" – Ljiljanu Molnar Talajić i Ružu Pospiš Baldani. Nadamo se da ćemo jednoga dana u ovaj redoslijed «Zagrepčanki na svjetskom glasu» dopisati i ime mladih Zagrepčanki Martine Tomčić i Sandre Bagarić...