U gradu zakrčenom prometom, po čijim ulicama svakodnevno juri blizu četiristo tisuća motornih vozila, od čega više od tristo tisuća osobnih automobila, nije lako okretati se iza sebe, daleko u prošlost. Preostaje pronaći mjesto na kronično zakrčenim parkiralištima, koje oblijeću, uvijek dežurni, Kraljevićevi «pauci», i, makar ovlaš, osvrnuti se u povijest automobilizma u gradu. Kako nikad dovoljno vremena na iscrtanim parkinzima, unatoč novim tehnologijama, kad se parkiranje može uplatiti i mobitelom, preostaje da povijest automobila paušalno podijelimo na «Auto u Zagrebu» i «Zagreb u autu». Prvo je pionirsko doba, kad nam zagrebački trgovac Ferdinand Budicki dovozi prva «kola bez konja», tj. Opela «bez anlasera na kurblanje», a to je godina 1901. Potom četiri godine kasnije i prva autoškola, a vlasnik vozačke dozvole broj 1 sam je osnivač Autoškole i vlasnik prvog zagrebačkog automobila – Budicki. Prvi autoklub osnivan je 1906. Prva žena za volanom je Alma pl. Belley, čija je vozačka dozvola 285 iz 1914. Iste godine izlazi i prvi boj časopis «Hrvatski automobilski klub», preteča današnjeg HAK-ovog časopisa.
Tek se od ranih pedesetih na ovamo može smatrati kao «Zagreb u automobilu», a to se ujedno poklapa s osnivanjem Auto Hrvatske -1952. U međuvremenu izmijenile su se ne samo generacije vozača i automobila, nego i godine, pa čak i stoljeća i milenij!
Svatko od nas, naravno, ima svoju osobnu dionicu na toj pedesetogodišnjoj prometnici, u kojoj moj osobni «rikverc» ima takav povijesni i civilizacijski spust da su slike na početku više nego dojmljive.
Mi smo se prigradski đaci sa svojih podsljemenskih brjegova svakog jutra, bilo da smo «prtili» snijeg, gacali blato ili kusali prašinu, u grad u školu morali spuštati pehaka, jer većina prigradskih naselja, koja danas zvučno zovemo kao najelitnijim ili, čak, rezidencionalnim kvartovima i obitavalištima, nisu još bila povezana autobusnim linijama, pa je za svakoga od nas bila velika sreća ako bi nam se smilovao susjed foringaš s konjskom zapregom i, onako usput, pokupio nas. A droncanje u «trugi» ili na «platonu» bila nam je prava «formula» i blagodat spram klipsanju do prve tramvajske stanice. Poneki put bismo propustili i tramvaj, jer oni su i tako bili prenatrpani, a konjska zaprega sigurno i vrlo često prometalo na gradskim ulicama. S konjima se još moglo i u samo središte grada, na Trg Republike ili na Gornji grad, recimo. Automobili su još bili rijetki, s tim, da su po predgrađima i gradskim periferijama bili prava rijetkost i izazivali radoznalost lokalne dječurlije, dok je u samom gradu već bilo kudikamo više turiranja i trubljenja nego pucketanja biča i navlačenja vojki.
NAJPOPULARNIJI: «FIČEKI» I VESPE
Gradski «auto salon» tih ranih pedesetih bio je više nego skroman: stari predratni, i obvezatno crni, mercedesi. U njima su se isključivo vozili državne glavešine i milicija, poneki opel-rekord, taunus ili «fiat 1100», te, svakako, onaj minijaturni «topolino», tj. «fiat 500», preteča kasnijeg kultnog «fiće», tj. kragujevačke varijante «fiata 600». Svi su ti automobili, spram starim razdrtim kamionima, izgledali gospodski, a da se o razlici u brzini i ne govori. U brzini su im eventualno mogli konkurirati motocikli, uglavnom «zinndapi», DKV-i «horexi», dok su za njima «prduckali» laki skuteri, a među njima i najpoznatiji TMZ-ov, što će danas poneki stariji Zagrepčanin sa sjetom spomenuti, budući da smo, iako ne zadugo, na Žitnjaku imali svoju Tvornicu Motora Zagreb, koja je brzo ukinuta i na njeno mjesto je došla gigantska «Prvomajska». Popularnog «teemzejca» smo zvali «faejerceg». Iz Italije su, tko zna kojim sve putovima, došle popularne vespe, hit vozilo poratnih generacija malomaturanata ili srednjoškolaca, koji su svi mahom bili zaljubljeni u Audrey Hepburn iz kozmički popularnog i Oskarom ovjenčanog filma «Praznik u Rimu». Prvi poznati Zagrepčani koji su imali privilegiju voziti se na vlastitoj vespi bili su slikari Edo Murtić i Boris Dogan, te pjesnik Jure Kaštelan. Zanimljivo je da su se sva trojica upravo na vespama uputila na daleki put, u europsku i svjetsku metropolu slikarstva i umjetnosti - Pariz. Jure Kaštelan, navodno, nije dospio daleko. Samo do prvog tunela u Sloveniji, gdje je zaboravio skinuti tamne sunčane naočale i cijeli slučaj ulazi u legendu kao prvi pjesnikov prometni incident!
Na vespu se u nas izgledom i karakteristikama donekle naslanjaju «Pretisove»lambrete, isto kao što će domaće tržište automobila i motora, poglavito među mladima, prihvatiti «Tomosov» moped, tzv. kolibrić. Imao je one famozne branike za noge, slične perajama, koje su podjednako štitili koljena, ali i pružala otpor brzini, a koja je bila basnoslovna za pješake – četrdeset do pedeset kilometara na sat! Najatraktivniji kolibrić bio je, naravno, crvene boje, kao i crvena petokraka, koja je tada označavala gotovo pola svijeta…
AUTOM PREKO SAVE - NA SPLAVI
Po svojoj ukupnoj vizuri, scenografiji, prometu i načinu života, tih pedesetih Zagreb je bio posve drugi grad od današnjega i teško da bi ga današnji naraštaji prepoznali, unatoč vrijedne TV emisije «Crno-bijelo u boji», koja povremeno daje snimke iz «starog Zagreba», ali kako je i sama TV u naše domove dospjela tek u drugoj polovici pedesetih, preostaje još jedino da se danas vizualno na automobilske početke podsjetimo iz starih novina i privatnih arhiva poznatih zagrebačkih fotografa Pavla Cajzeka i Šime Radovčića.
To je, dakle, Zagreb u kojem se Zagrepčani kroz skele svakodnevno pobožno klanjanju gradnji i rastu prvog nebodera, onog na početku Ilice. Savu u Trnju premošćuju nosači budućeg Mosta Sloboda, a nešto istočnije od gradilišta još prometuje znamenita Trnjanjska skela. Henzelove svlačionice na Savskom kupalištu iz dvadesetih godina još su na životu i u funkciji i preko vikenda masovno posjećivane i korištene. Na Šalati se za predstojeću «Gimnazyjadu» gradi današnji bazeni i gledalište, dok je Dinamov stadion već dobio uporabnu dozvolu, a Dinamovi kibici, i bez dozvole, urnebesno navijaju za «plave», pogotovo kad se u Maksimiru igra protiv «Crvene zvezde», «Partizana», a poneki put, bome, i protiv «Haduka».
U Zagrebu izlaze dva dnevnika, naravno, «Vjesnik», te «Narodni list», koji se tiska sa sutrašnjim datumom i tako se i reklamira «Suuuutrašnji Narodni list». Godine 1957. priključuje im se i «Večernji Vjesnik», koji odmah preuzima prvenstvo u objavljivanju malih oglasa, ali automobili još ni slučajno nemaju svoj posebni odjeljak, nego se njihova kupo-prodaja anoncira, oglašava u zajedničkoj rubrici «Vozila, strojevi, aparati» Tako iz prvih oglasa doznajemo da se prodaje «fiat 1100', u ispravnom stanju, pogledati u Rockfellerovoj broj…», da se u Velikoj Gorici, Kurilovečka, nudi «reparirani opel-kadat», u Baštijanovoj se prodaje «mercedes posljeratni», na Selskoj cesti «možete jeftino doći do opel olimpije, potpuno kompletne», a topolino «u izvrsnom stanju» prodaje poljoprivredno dobro Kerestinec. z.p. Sveta Nedjelja.
I tako, uz još nekoliko kamiona u «voznom stanju» i ponekog traktora, to bi otprilike bila sva ponuda vozila na četiri kotača, ali ne treba zaboraviti i na potražnju, koja je tih kasnih pedesetih, istina, još zanemariva, a kupci dolaze uglavnom iz društvenog sektora. Tako «Novinska kuća kupuje posve mali osobni automobil, neznatne potrošnje»…
PRVI KREDITI ZA KUPNJU AUTOMOBILA
A prvi put novine (1957) objavljuju i posebni članak pod bombastičnim naslovom preko cijele strane «Tko može kupiti automobil», pa novine već samim tim izazivaju pozornost znatiželjnih čitatelja i potencijalnih vozača i vlasnika automobila. «Građani nazivaju uredništvo», počinje tekst krajnje intrigantno, «i pitaju kako mogu kupiti automobil. Pokušat ćemo u nekoliko redaka sažeti sve ono što građane, odnosno kupce motornih vozila zanima. Prije svega valja reći da je Uredbom o potrošačkim kreditima za nabavljanje industrijske robe u zadnjem broju Službenog lista omogućeno svim građanima da uz prihvatljive uvjete nabave automobil. Kredit odobrava Narodna banka. Rok vraćanja traje pet godina. Prilikom dizanja kredita valja platiti najmanje 15 posto»…
Uvjeti prvog kredita za automobile više su nego povoljni, ali što vrijedi kad je upravo te 1957. uvezeno ukupno za cijelu tadašnju državu od osamnaest milijuna stanovnika samo dvije tisuće automobila! Uvozi se uglavnom sad već popularni «fićo», a kojem je cijena 790.000 dinara Naravno, zanimljivo je vidjeti tko iz tog prvog većeg uvoznog kontingenta prema prvim, službeno objavljenim, uvjetima za namjenske kredite, kupuje automobile. Iz novina doznajemo: «Automobile kupuju službenici, obrtnici, oficiri JNA, kao i pripadnici slobodnih profesija». I, za današnje stanje na tržištu automobila, vrlo zanimljiv dodatak: «Brojčano neznatno prevladavaju pripadnici slobodnih profesija, no davanjem kredita formalno se mogućnost izjednačuje, a što je bio i cilj spomenute Uredbe»…
S Uredbom o kreditima ili bez nje, automobila na tržištu još nema i neće ih tako skoro ni biti. Tek sredinom šezdesetih počinju se uvoziti «Škode 1000 MB», koje su zbog čestih kvarova odmah prozvali «1000 malih briga».
KAO NA FILMU
Tih šezdesetih godina među najpopularnije građene spadaju dvojica prometnih milicionara. Jedan od njih je onaj famozni Meho s Trga Republike, kojega se stariji Zagrepčani i danas sjećaju kao svojevrsne gradske legende. Šezdesetih godina automobili iz smjera Jurišićeve (bila je dvosmjerna) sjevernom su se stranom Trga (naravno, bez bana) probijali prema Ilici i Gajevoj. Na Trgu su, naravno, i parkirališna mjesta, tako da je Trg, pogotovo u špicama, kad se ide na posao ili s posla, prvi prometni čep u povijesti automobiliziranog Zagreba, a prometnik Meho sa svojom zviždaljkom jedna od najvećih gradskih zvijezda. Neprestano slikan i objavljivan po novinama i dan-danas u redakcijskim arhivama čuvaju se njegove fotke, a da se o privatnim arhivama, sada već pokojnih gradskih fotoreportera, Cajzeka, Lipića, Radovčića i Filije i ne govori. Njegova je zviždaljka bila tako glasna da su gradski golubovi prhali na sve strane, a on ju je neprestance držao u ustima, sav crven u licu od puhanja, vječito raskriljenih ruku i u pokretu, redarstvujući na jedinstven način, koji će ga i unijeti među gradske legende. Vozače je zaustavljao, vikao na njih, prijetio im i silom usmjeravao, ali rijetko kažnjavao. Stranice i stranice novinskih isječaka po redakcijskim ahivama zagrebačkih novina posvećeno je prometniku Mehi. Samo Vjesnikovac Jovan Hovan ili Večernjakovac Mladen Stražimir napisali su cijele novine, ako ne i više brojeva novina, o njemu. Uz gradske rubrike i njihove reportere, s Mehinim imenom, imidžom i autoritetom, znali su se poslužiti i filmadžije.
Naš poznati dugodišnji filmadžija Željko Senečić prisjeća se snimanja Mimičina filma «Prometej». Događa se to još 1964.
«Dio filma snima se u Zagrebu. 'Bilo bi fantastično', kaže pomoćnik režisera Branko Majer, 'dobiti kadar u kojem se vidi živi gradski promet. Ono kao u američkom filmu. Da se vide neonske reklame koje se pale i gase, tutnje automobili, prolaznici čekaju pred semaforom da se upali zeleno svjetlo dok pokraj njih prolaze kolone automobila, a jure i policija i hitna pomoć s upaljenim svjetlima i sirenama. Direktor Lulić se smije i ima protuprijedlog. Kaže Majeru da se baci pod tramvaj u Jurišićevoj i da će se smjesta napraviti kolona, a da će on osobno pozvati Prvu pomoć i Miliciju, a siguran je da će biti i prolaznika koji će uživati u prizoru. Vođa snimanja Šikić, koji je vlasnik polovice Peugeota 406, predlaže da treba snimati na uglu Gajeve i Bogovićeve, gdje je ipak najveća prometna gužva u gradu oko tri sata kad se ljudi vraćaju s posla. 'Ljudi se, i to u velikoj većini, s posla vraćaju u tramvajima', govori Lulić, koji je prije pobjede Socijalizma, bio vozač tramvaja. Režiser Mimica presudi: 'Šikić ima pravo'. Drugi dan po podne oko dva sata filmska ekipa 'Prometeja' u Gajevoj je ulici. Točno u dva sata snimatelj Pinter postavi kameru ispred Marićevog prolaza. U pola tri prođe opel-record zagrebačkog frizera, nakon nekoliko minuta naiđe otvoreni ford kojega vozi poznati kipar Augustinčić. 'Gdje je Branko Majer?', raspituje se Mimica za svojeg pomoćnika. 'Imam ideju', kaže Šikić i ode. Nakon nekoliko minuta, dok je u međuvremenu prošla vespa sa slikarom Doganom, vođa snimanja Šikić 'privodi' milicajca Mehu koji prometuje oko Trga Republike, uz ono njegovo neprekidno urnebesno zviždanje. Između «Ghetaldusa» i hotela «Dubrovnik» postavi se Meho s podignutim rukama. Zacrvenio se u licu od zviždanja. Zatvara promet. Za otprilike pola sata napravi se kolona od pet automobila. Snimatelj Pinter pokrene kameru. Pada klapa i na opće zadovoljstvo cijele ekipe počinje se sa snimanjem 'ogromne prometne gužve'. Pomoćnik režisera Branko Majer vratio se iz Mocce, jedinog kafića u Zagrebu gdje se te 1964. mogao popiti dobar espresso. 'Volio bih vidjeti lica Amerikanaca u Holywoodu kad vide ovaj kadar', veli optimist Majer. 'Puknut će od zavisti'! 'Ja bih volio vidjeti i jednog Amerikanca u Holywoodu, koje će uopće vidjeti ovaj film', uzvrati mu pesimist Lulić. Lulić je, na žalost, bio u pravu»…
Kao što je i sam scenograf Mimičinog filma iz 1964. Željko Senečić u pravu kad ovom pričom hoće potvrditi najvažniju «filmsku» ulogu milicajca Mehe, jer bez njega teško da bi se mogao snimiti grad sa svojim uobičajeno 'gustim' prometom.
LETEĆI PROMETNIK
Drugi popularni milicajac sredinom šezdesetih bio je «leteći» Ivan Mundjar. Svojim zinndapom s prikolicom, odjeven u kožno odijelo i kapu, s ogromnim naočalama oblijetao je grad i zaustavljao sudionike u prometu, koji su tih godina, naravno, bili još rijetki. Pogotovo po periferiji. Eto kako je tog letećeg prometnika, strah i trepet zagrebačkih prometnica, za svoju reportažu 'iskoristio' Mladen Stražimir Straža, legenda i doajen zagrebačkog «crnog» novinarstva:
«U potrazi za dobrom temom padne mi na pamet da se i sam prometnem u prometnog milicajca koji će krstariti zagrebačkim ulicama, kontrolirati vozače i vozila i o svemu tome pisati, Tadašnji zapovjednik Saobraćajne milicije Nikica Cvitanić bijelo me glada kad mu priopćavam tu svoju namjeru. Najprije se mrgodi i samo klima glavom, a onda mi iznenada veli: 'Eno ti Mundjara, s njim sjedi u njegovu prikolicu i radi prometnički posao. Ali, pazi, ti imaš sva ovlaštenja, možeš zaustavljati automobile i provjeravati ispravnost vozila i vozača, ali zapisnik i prijave može pisati samo Mundjar. I da ti ne padne na pamet da ti voziš motor, a Mundjara posjedneš u prikolicu!. Još bi mi samo to trebalo, da novinar, obučen u prometnika, vozi službeni motor, a još k tome nema ni položen ispit. Sve je bilo jasno i dogovoreno i sutradan eto mene s Mundjarom na gradskim ulicama. Obučen u kožuh s kacigom na glavi i torbom preko leđa, ali bez oružja za opasačem. I sve je bilo fino i u redu dok negdje oko 17 sati ne opazim fiću svog glavnog urednika. Nisam mogao sakriti veselje pred Mundjarom. Sad ću mu se osvetiti za sve ono što me je pozivao u svoju uredničku sobu i držao mi prodike. Sa zadovoljstvom sam pred fićekom dignuo stop tablicu. Usput sam podesio one velike prometničke naočale da me glavni slučajno ne prepozna.
- Zdravo, druže. Molim vozačku. I da malo provjerimo je li vam auto ispravan. Uobičajena rutinska kontrola. Kiselkasti osmijeh na licu govori najbolje što o 'uobičajenoj' kontroli, moj glavni misli, ali se prisiljava na uljudnost:
- Samo izvolite, ali, molim, nemojte dugo, žurim na neki sastanak.-Dokumenti su u redu, ali što je sa zadnjim svjetlima, a i na desnom faru nemate oborenog svjetla. - Prokleti mehaničari! – uzrujano će i doda kako će ih sutradan u novinama opaliti u «Embargu» Suzdržavam se od smijeha da se ne otkrijem, pa promumljam: - Druže Embargo, hoćemo li mandatnu kaznu ili kod suca za prekršaje? - Pa, znate - malko je počeo zamuckivati - nezgodno je da Embargo koji toliko piše o ponašanju naših ljudi, sam mora plaćati kaznu.
Skinem zaštitne naočale s očiju i počinjem govoriti svojim glasom. Shvativši da je žrtva moje male novinarske igre, smjesta izađe iz auta i podigne glas: - Straža, sunce ti tvoje! Platit ćeš mi to. Još samo napiši da si me otkrio kako vozim neispravan auto.
To ipak nisam napisao, ali je godinama po redakciji kružila priča kako je novinar Stražimir od svog glavnog urednika naplatio sve svoje račune»…
PRVI AUTOMATI ZA NAPLATU PARKIRANJA
Kasne su šezdesete, a hit automobil u Zagrebu i u cijeloj državi je «Zastava 1300». Zovu ga «tristač». A ranih sedamdesetih na zagrebačkim su ulicama ucrtana prva parking mjesta. Godinu dana kasnije već su osvanuli i prvi parking-automati na kovanice, koje gradski fotoreporteri snimaju u trenutku kad radnici komunalnog poduzeća «Centar» (preteča današnjeg Zagrebparkinga) golemim usisačima prazne, bez imalo bojazni da ih netko ne orobi, budući da je parking još jeftin i 'usisane' kovanice nisu predstavljale takvu vrijednost da bi se zbog njih isplatilo navlačiti čarapu na glavu. Jer, plaćeni parkinzi su bili samo u najstrožem središtu, po Trgu, Gajevoj, Ilici i Frankopanskoj, dok po pokrajinskim ulicama i tako nema gužve za parkiranje.
To su godine Sanrema. Gradića Peytona, Malog mista, Bulajićevih ratnih filmova, mlade Ruže Pospiš, Arsena i Gabi, «4M», modnih kreatora Branimira Hundića i Rikarda Gumzeja, manekenki Irene Uhl i Nuše Marović, famoznog komentatora leta u svemir Josipa Kotnika, te dvaju u to doba visokotiražnih listova «Plavog vjesnika» i «Studija. U «Studiju» novinar Pero Zlatar u svojoj silno popularnoj i čitanoj trač-rubrici «Danas je petak u redakciji Pere Zlatara», upravo te 1971. piše kako je Zagreb «bogatiji još za jedan automobil, a vlasnik mu je mladi kantautor Arsen Dedić». Auto je marke 'Citroen'. A 'Plavi vjesnik' najviše prostora, čak i stalne rubrike, daje dvojici najpopularnijih automobilskih asova Jovici Palikoviću i Goranu Štroku. Njih dvojica, naravno, ne voze «Jugića», to čudo i kragujevačko-jugoslavenski 'posao stoljeća', koji se nekim čudom probio i na američko tržište, gdje su ga, kakao se posprdno govorilo, Amerikanci dobivali kao privjesak nekom od svojih 'ševaca' , 'crayslera' i 'fordova'. A tu je i «Zastava 101», popularni «stojadin»...
PRVI «KNJIŽEVNIČKI» OPEL
Poznati književnik i akademik Ivo Kušan jedan je od prvih domaćih pisaca koji je od autorskog honorara kupio automobil. Danas bolestan i jedva pokretan, Kušan ne bez sentimenta priča o svojim velikim ljubavima – automobilima.
«U servisu 'Opel', u Bonnu, poslije 500 dolara američkog predujma za moj roman 'Uzbuna na Zelenom Vrhu', odlučio sam nabaviti svoj prvi, rabljeni auto. Bila je godina 1959!
Potkraj te godine, nisam još imao vozački ispit, pa je vlakom, sa mnom krenuo Ivo Crnković, otac Zlatkov, veletrgovac i bogataš, još prije drugog svjetskog rata vlasnik dva automobila, terenskog i urbanog 'mercedesa'. Bio je zadovoljan izborom mojeg automobila starog približno 5 godina, čak ga i upakirao i oblijepio zaštitnim flasterima.
Godina 1960. zacijelo je bila prva moja vozačka godina. Vozački ispit, u svom autu, nisam položio otprve. U kosoj Vončinininoj ulici, na ispitu, nisam otpustio ručnu kočnicu. Bez dozvole sam dugo vozio svoj 'opel', onda je to još bilo moguće. Početnici su se na to usuđivali. Ne znam jesam li poslije položenoga ispita dobio kakvu vozačku dozvolu, ali onu pravu sam sačuvao. Na njoj piše da mi je 'datum polaganja': 09.01.1961.
Sjećam se kad je, u to vrijeme, proradio prvi semafor u Zagrebu. Na raskrižju Frankopanske i Deželićevog prilaza (tada JNA). Zadovoljni početnici su se neprestano vozali uokrug po središtu grada, da bi se divili novom tehničkom čudu: semaforu, umjesto neljubaznih milicionara.
Vozilo se slobodno preko Jelca (tadašnjeg Trga Republike, bez spomenika). Na trgu se čak i parkiralo. Kad sam radio u uredništvu 'Telegrama', glavni urednik Mirko Božić, vozio je 'taunus', što se meni, prema mom starom 'opelu', činio pravom limuzinom. Božić je kod čuvara izborio da naša dva automobila uvijek, za radna vremena prije podne, imaju svoja dva slobodna mjesta ispred broja 7.
Čak sam se popeo na neboder i odozgo snimio svoj slavni 'opel'. Bio je svijetloplav, bijela krova. Kad sam se tati Werneru, (zbog zagrebačkog endehaškog gradonačelnika Wernera imao problema), koji mi je pomogao u kupnji, požalio da bi mi bolje odgovarala tamnija boja, jer je ova preosjetljiva, Werner me je upitao kakve to veze ima. Auto mora biti čist. Ovu njemačku opasku upamtio sam za cijeli vozački život, u kojemu su mi automobili, neovisno o boji, često bili prljavi, neočišćeni, blatni...
Na uglu Draškovićeve i Martićeve bila je tada benzinska crpka. Kad sam jednom onamo svratio, da napunim rezervoar nisko-oktanskim gorivom, o kakvoći kojega onda nismo imali ni pojma, Francuz, koga sam vozio, nagovorio me zamoliti naljevača da obriše stakla, što onda još nije u nas bio običaj. Ogorčeni naljevač pljunuo je na šofersko staklo i još ga zamrljao».
AUTOM NA SVADBU
«Prijatelj mi se Zlatko ženio i skromna je proslava bila u Novome Zagrebu», nastavlja sa sjećanjem Ivan Kušan. «Naravno da sam ja vozikao svatove svojim 'opelom', a možda nisam bio ni posve trijezan. Padao je snijeg, a ja nisam imao pojma kako se automobil ponaša na snježnom tlu. Mladenkina je ulica izlazila na uličicu, koja je skretala prema drvenom plotu, pred kojim su se automobili, u načelu, okretali. Ja nisam skrenuo nego sam udario ravno u plot. I srušio ga. Iz dvorišta je, poslije zvučnoga udarca, istrčao stanar i vlasnik plota. Bio je taksist, i odmah mi pokazao račun za štetu. Platit ću odmah, a on me zato neće prijaviti. Možda je osjetio zadah, a u svakom slučaju imao je iskustva. U to su mu doba godine, po takvom vremenu, često rušili plot.
Snježno iskustvo nije me spriječilo da još jednom izazovem sudbinu.
Moj slikarski kolega imao je, usred snježne zime, izložbu u Njemačkoj. Osim što je završio likovnu akademiju Slovenac je završio i vojnu akademiju, u Moskvi, za pilota, čak je, još u drugom svjetskom ratu, sudjelovao u sovjetskom zrakoplovstvu. U Njemačkoj su mu, poslije izložbe, obećali automobil. Nadao ga se u Jugoslaviju vratiti za volanom. Vozačke dozvole, kao ni ispita, nije imao.
Njemačka mu je prijateljica rekla da to u Njemačkoj nije ni potrebno. Netko ću mu auto samo prevesti preko granice, a dotle, i poslije, vozit će sam.
Samo da mu ja malko pokažem za volanom svog auta, koji će on voziti, 'kako to treba'. Znajući njegovu narav i zrakoplovno iskustvo, pristao sam.
Izabrali smo snježnu nedjelju i sigurni 'autodrom', nedjeljom pusti prostor tadašnjega sajmišta u Heinzelovoj ulici. Usprkos iskustva na Trgu Republike i srušene ograde, također po snijegu, hrabro sam pustio kolegu za volan i dao mu upute, koje sam smatrao osnovnima. Vojni pilot se također smiono upustio u vožnju po klizavu snijegu.
Usprkos tadašnje sigurnosne nepažnje, nazovi prometne (saobraćajne) milicije, droti su primijetili kako svjetloplavi 'opel' krivuda po snijegu. Prvo su tražili vozačevu dozvolu a, kako je nije imao, zatražili su moju, vozačku i - učiteljsku, koju nisam ni ja imao. Počeli su sastavljati nepismeni zapisnik.
Slikar-pilot je oštro protestirao.
- Ja sam bacao bombe na Berlin, što je tu meni ovakav pišljivi auto...
Nije ništa pomoglo. Morao sam iz džepa platiti svotu koju sam, slučajno, imao uza se».
PRVE KRAĐE AUTOMOBILA
«Moj prijatelj i kolega s posla na Radiju Zagreb, Vojislav Kuzmanović (v. Leksikon hrvatskih pisaca, 'Školska knjiga', Zagreb 2000., ili mojih Slavnih 89 iz Soca)», nastavlja sa sjećanjima književnik Ivo Kušan, «bio je ludo zaljubljen u mnogo toga, što mu je uzmanjkalo u pubertetu, koji je proveo u sadrenom koritu, zbog tuberkuloze kičme. Tako je bio lud i za automobilima. Nanjušio je moju vezu s Wernerovim 'opel' servisom u Bonnu, pa je ondje nabavio također auto 'opel'.
Njegov je bio mlađi godinu dana, iz 1956., i manje osjetljive boje. Najviše je odskakao po tome što se, kao svi auti danas, 'anlasao' (palio) na volanu, moju nožnu akciju ponosno je smatrao primitivnom. Dok sam ja bio zadovoljan nedjeljom provozati roditelje do očeva brata na Vrhovcu ili moga kolege Julija Knifera u Vrapču, pri čemu je tata uživao u mojoj polakoj vožnji (iz opreza) koju je on nazivao 'majestetičnom', Vojislav Kuzmanović je insistirao na izletima s prijateljima i njihovim suprugama. O njegov sam noviji 'opel' jednom prilikom razlupao svoje maglenke, koje su u to vrijeme kitile automobilski branik kao božićno drvce. 'Nemaš više svoje lampice', primijetio je Vojislav, 'a meni nije ništa'.
Kad sam prvi put registrirao svoj auto, registarski mi je broj bio: 'H-11000 i nešto'. Toliko je onda bilo automobila uSovijalističkoj republici Hrvatskoj... Kad su nam dodjeljivali zagrebačke registarske tablice, novi su brojevi počinjali od 2000. Niže su, od 1000 naviše, brojeve imali samo 'državni', rukovoditeljski automobili. Vojislav se pobrinuo da mi dobijemo što manji registarski broj. Meni je prepustio 2003, a za sebe uzeo 2004.
Prvi su mi automobil krali samo dva puta. Prvi je, za nekoliko dana, nađen na Volovčici, a drugome se na neko vrijeme zameo svaki trag.
Jednoga mi je dana, na peščeničkim vratima, pozvonio mrzovoljni milicionar. Zapitao je: - Gdje vam je automobil ZG 2003?". Rekao mi je: - Eno vam ga u Sloveniji. Volite li se vi više voziti ili hodati pješke?
Nije imao pojma u kakvom je stanju auto, da li u 'voznom'. - Pitajte miliciju u Ljubljani...
Jedva sam iz Ljubljane uspio doznati da mi je auto u Kozini, ali također nisu znali reći u kakvom je stanju. Trebalo je ići u Kozinu.
Onamo sam se uputio s Vojislavom Kuzmanovićem, pred čijim je stanom, u trešnjevačkoj Čakovčevoj auto i, kako se govorilo, bio 'posuđen'. Vojislavu se i meni pridružio i Ivan Raos.
Auto je, s upaljenim radijom, nađen u grmlju, blizu talijanske granice. Slutilo se da su kradljivci prebjegli državnu granicu. Od pričinjene štete samo je primijećeno da je odrezana cijev benzinskog slivnika. Tužbu nisam podnio».
ŽIVJETI, TJ. VOZITI BRZO
Slikar i filmski scenograf Željkom Senečićem pritišče gas na svojim vozačkim sjećanjima:
«Sredinom šezdesetih vozim se 'taunusom' iz Rijeke. Vozim kao lud. Noć je, cesta prazna, prometa nema. U čudu vidim u retrovizoru da me sustiže neki auto. Pritisnem gas, ali svjetla se približavaju. Milicija nije, jer se milicija vozi u 'zastavama'. Na ravnom dijelu kod Severina auto me prošiša i izgubi se ispred mene. 'Alfa romeo super'.Sljedeće jutro u 'Cosmos' odnesem potvrdu da sam uplatio 1.800 dolara carinu. Ukupno je to bilo 4,200.000 dinara. Iz dućana u Martičevoj izvezem se u 'alfi super'.
'Alfu' je u to vrijeme u Zagrebu vozio arhitekt Filipović, liječnik Grospić, pisac Kušan, snimatelj Pinter i skladatelj Simović. U Trstu u 'alfinom' servisu, Via Fabio Severo, kod Alda, uvijek ste, kad ste došli na servis, mogli vidjeli još koju zagrebačku 'alfu'. Danas Filipović vozi 'jaguara', Pinter 'japanca', Grospić 'mercedes', a jedini ja 'alfu'. Ne postoje samo slični psi svojim vlasnicima i vlasnici svojim psima, nego se to događa s ljudima i autima, Naravno, to je prilično glupo, kao što je glupo cijeli život voziti 'alfu'. Ili cijeli život slikati figurativno. Ili cijeli život živjeti u Zagrebu. Ali, to sam ja.
Prije nekoliko godina razgovaram s vlasnikom auto-lakirnice u njegovoj radionici koja je ispod njegove kuće pod Sljemenom. Kuća na dva kata, oko kuće veliki voćnjak. Majstor primijeti da razgledam njegovu kuću i grunt. 'Grunt sam kupil i kuću napravil sredinom šezdesetih. Bili su to veliki penezi. Koštalo me u ono vrijeme četiri milijuna dinara. Danas mi susjed šiptar nudi pol milijuna maraka, ali mu ne dam', veli mi majstor. Mislim si, čovjek kupio grunt i podigao kuću za istu lovu koju sam ja dao za svoju 'alfu super'. Te moje prve 'alfe super' odavno više nema, u starom je željezu, a grunt i kuća stoje i svaki dan dobivaju na cijeni. Ali, kuća ne može voziti dvjesto na sat, kuća se ne servisira svakih 10.000 kilometara, kuća ne treba svake godine zimske gume, ne troši skupi benzin, kuća stoji i stoji, ne mogu ti je ukrasti. Dakle, za mene nema dileme. Glasam za kuću i kupujem brzi auto»…
Vozili se autom brzo ili malko manje brzo, začas smo preletjeli ovu povijesnu vožnju od ranih pedesetih naovamo, koju proizvoljno možemo nazvati - - Zagreb u automobilu...