215 GODINA U MAKSIMIRU
Kao stari europski grad, Zagreb nam Europu i njen duh oslikava na različite načine i na različitim svojim dijelovima i stranama. Ali malo gdje je Europa u njemu kao u gradskom parku Maksimir. Ona je tu u njemu najdublje, naviše i najzelenije. I najduže u jednom komadu: 215 godina! Tolike godine, dakle, Zagreb sudjeluje u ukupnoj europskoj parkovnoj kulturi, što je podatak svakako vrijedan pozornosti. To više što je posrijedi najveći i najstariji gradski park na jugu Europe. Maksimir, dakako, nije uvijek imao, niti danas ima, najuglednije mjesto na karti europskih parkova, ali je zato imao, i ima, iznimno mjesto u životu ovoga grada i njegovih građana. I općenito je izniman i važan kao civilizacijska i tradicijska konstanta u životu hrvatske metropole, pa samim tim i cijele Hrvatske.
Koliko Maksimir posjećuju i u njemu borave Zagrepčani, toliko je on zanimljiv i popularan u planu i programu brojnih posjetitelja grada, pojedinačnih i skupnih, turista i poslovnih ljudi, domaćih i stranih. I tako to traje dok traje Maksimir, premda isprva park nije bio, niti je mogao biti, za malen grad na dvama susjednim brežuljcima – Kaptolu i Gradecu, ono što je milijunskom gradu i nacionalnoj metropoli danas.
Ime Maksimir dobiva po svome osnivaču kaptolskom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, koji se drznuo šumu na sjeverno-istočnim obroncima Medvednice, uz korito potoka Bliznec, temeljito raskrčiti i očisti, te prepasati puteljcima s odmorištima na kojima su klupe i sjenice dočekivale prve goste. Potkraj mjeseca travnja 1794. biskup Vrhovac tako uređeni park Zagrepčanima svečano predaje na uporabu ovim riječima (prema fikciji Marije Jurić Zagorke – «Republikanci»): «Narode! Braćo moja! Priroda, vječni vrtlar, zasadila je ovu šumu i lugove, a moja je dužnost da u njom izgradim putove i da ih predam vama. Kad vas izmuči teški rad, kad brige izmore duše vaše, tad pohitite ovamo gdje mirisavi zrak suši znojno čelo – tu nađite mira, odmora i odaha svojim brigama».
Koliko je to u to doba bio park u klasičnom smislu riječi, a koliko samo uljuđeni šumski proplanak uz korito potoka Bliznec, nije toliko bitno, niti može imalo umanjiti revolucionarnu ideju i sam pionirski početak zagrebačke parkovne kulture biskupa Vrhovca i njegova 18. stoljeća. Usporedba se može uspostaviti u odnosu s kasnijom Haulikovom erom. Između biskupa Vrhovca (1826. na Kaptolu slavi zlatni pir, a godinu kasnije umire, pokopan u katedrali) i prvog zagrebačkog nadbiskupa Haulika, zagrebačku biskupiju vodi biskup Aleksandar Alagović, koji očito nema smisla ni interesa za Maksimir, koji je prepušten i zapušten. Dolaskom na Kaptol Haulika, kojega će u međuvremenu Papa unaprijediti u prvog zagrebačkog nadbiskupa, pa tako i zagrebačka Biskupija prerasta u Nadbiskupiju, za Maksimir nastupa zlatno razdoblje. Prije dolaska u Zagreb, Juraj Haulik, rođenjem Slovak, posljednjih šest godina provodi u Beču, razvivši tamo vrlo visoke estetske standarde, posebice u hortikulturi, pa se, uz duhovno poslanstvo, s puno žara (i novca) baca na uređenje maksimirskog perivoja.
«Vremensko razdoblje 1838.-1843. može se s punim opravdanjem nazvati velikom preobrazbom Maksimira. U tom vremenskom odsječku je ostvario najveličanstveniji pothvat vrtne kulture u Hrvata, pravo remek-djelo vrtne umjetnosti, davši oblik romantičnom engleskom (pejsažnom) perivoju, po kojem ga danas poznajemo, nažalost, u znatno iskvarenom obliku. Na prostoru biskupske šume od 385 jutara iskrčeni su golemi prostori, uređene livade i proplanci, sagrađeni putovi, staze, vodotokovi i mostovi. Samorodna hrastova šuma obogaćena je egzotima. Podignuti su brojni građevinski objekti: Glavna ulazna vrata i Koliba za goste, Švicarska kuća, Vidikovac (Kiosk), Ljetnikovac, Vratarska kućica, Mirna koliba, Brezova koliba; postavljeni kipovi, prošireno i preuređeno Donje (prvo) jezero, dovršeno Drugo jezero, podignuti paviljoni (Paviljon Jeka, Bellevue, Hram prirode, Narodni hram, Kišobran, glorijet kod Ljetnikovca, paviljon na Velikoj livadi), odmorišta…» (dr. Igor Gostl).
Za vrijeme Jurja Haulika, koji je od Maksimira stvorio Maksimir, kakvog barem u osnovi, znamo i danas, taj je zagrebački park, u čast svoga preporoditelja, prekršten u Jurju Ves ili Jurjevac (dao izgraditi crkvicu sv. Jurja i od kipara Antona Ferkorna naručio monumentalni cinčani spomenik sv. Jurja na konju, s kojeg mačem zamahuje na zmiju, a koji će za nadbiskupova života stajati na glavnom ulazu u park (kasnije premješten, najprije na Akademički – Strossmayerov - trg, pa na zapadnu stranu HNK, gdje je i danas), da bi nakon njegove smrti parku bilo vraćeno staro ime. Ali ne zbog Maksimiljana Vrhovca, nego zbog imena, riječi, tj. igre riječi. Maksimir kao maksi-mir, ili maksimalni mir. Maksimirski mir od 1925. narušavaju tek glasanja i rika divljih egzotičnih zvijeri, kad u park (za gradonačelnika Vjekoslava Heinzela) useljava Zoološki vrt. Posljednji put Maksimir je temeljitije uređen 1987. za vrijeme održavanja Univerzijade u Zagrebu. Posljednjih se godina, s više ili manje mara, uređuje u hodu.