Preseliti Trnsko iz Novog Zagreba na Gornji Grad, moguće je samo ako isti prekosavski kvart pretvorimo u muzejski eksponat, a što se nedavno već i dogodilo. Spomenuta izložba u Muzeju grada Zagreba nazvana je «Pola stoljeća Trnskog – Priča jedne generacije». Ali kako su gradska naselja, četvrti iliti kvartovi živa tkiva, satkana od percepcije i nostalgije, sjećanja i iskustva, onda bi se muzejski kustos mogao samo slikati pred kvartovskom školom, na športskom igralištu, na proslavi rođendana, na ulici, ispred trgovine ili u bircu, ali gdje je tu duša, duh naselja? Gosponu kustosu se, međutim, potrefilo da u Trnskom žive, ili je živjelo, više ljudi od pera, koji je ostalo vezano i stalo im je do svog naselja, kojim pedesetih i šezdesetih započinje ne samo njihov život, nego i život cijelog Novog Zagreba.
«Tema spomenute gornjogradske izložbe prvo je cjelovito planirano urbanizirano novozagrebačko naselje Trnsko, koje se gradilo najvećim dijelom tijekom prve polovice 60-ih...».
Toliko se može reći izvana. A iznutra?
Priča 1: Ratko Cvetnić (Trnsko 18. f): «U takvome krajoliku, koji se mijenjao još brže nego što smo se mijenjali mi sami, u stalnoj potrebi da nekako obilježimo svoj teritorij, svakoga smo dana nešto branili ili nešto napadali. Ono što je još jutro bila ledina do večeri bi već bila jama iz koje će sutra izroniti novi neboder, a naši brežuljci šljunka i pijeska preko noći osvanuli bi na novom mjestu. Svaka nova zgrada donosila bi krdo novih životinjica u kratkim hlačama s kojim je trebalo podijeliti postojeći teritorij i hijerarhiju. Od jutra do tri Trnsko je bilo poput onog mitskog Timpetilla, grada bez roditelja; naši su starci bili na poslu, negdje u gradu izgrađivali su socijalizam, pokušavali ovladati cjelinom dohotka i ostalim kardeljevskim štosovima, bake i djedovi ostali su po slavonskim, zagorskim, makedonskim selima, a mi smo bili prepušteni sami sebi i klimavom nadzoru poneke kućne pomoćnice, ili služavke, kako su ih zvali oni manje osjetljivi na novu klasnu situaciju»...
Priča 2: Mladen Klemenčić (Trnsko 10 c): «Riječ je o škvadri iz zgrade... Društvo iz zgrade bilo je moj prvi ambijent stvarne socijalizacije izvan obitelji. To su bila ona djeca na koju natrčiš još na stubištu ili čim izađeš iz svojeg haustora. Budući da smo u predškolskoj ili ranoj školskoj dobi obično još svi podlijegali roditeljskoj zabrani odlaska izvan vidokruga koji se pružao s prozora našeg stana, to je prva okolina u kojoj smo se kretali bila čvrsto omeđena dometom pogleda naših roditelja s prozora, a to je pak značilo da smo u odabiru društva bili upućeni na ostalu djecu iz zgrade... U to, najranije doba, prije polaska u školu, a djelomice i poslije, upravo su djeca iz desetke bila moje najčešće društvo... Danas nitko više ne stanuje u Trnskom... Na slici se uočava da smo za rođendansku proslavu bili primjereno dotjerani i odjeveni, malo finije, reklo bi se, nego inače, te vrlo ozbiljni, što je također priličilo trenutku. U dobi u kojoj smo bili čin fotografiranja doimlje se nečim važnim i ozbiljnim, a osobito se tako činilo prije više od četrdeset godina»...
Priča 3: Sanja Pilić (Trnsko 1a): «Trnsko. Park između četiri zgrade. Peti kat, južna strana. Mama kaže da imamo francuske prozore. To mi zvuči jako otmjeno. Francuski prozori! Svjetlost. Stan je malen, a prozori veliki. Volim gledati kroz njih... Imam samo dvanaest godina. Volim sanjariti. Moja prijateljica zove se Nataša... Često odemo na Bundek i tamo se kupamo. Mama nema pojma o tome, kad se vratimo gaćice objesimo na uže i sušimo. Sve danas izgleda pomalo nestvarno»...
