clanak False

MIROGOJ - GRAD MRTVIH NA SPOMEN I OGLED ŽIVIMA

29.10.2009.


Nad Mirogojem olovnosivo nebo kao u pripovijetkama naših hrvatskih realista, koji ovdje, na ovom groblju leže zajedno s preporoditeljima, romanticima, modernistima i marksistima. Sve škole, sva usmjerenja i uvjerenja, sve generacije unatrag stotinu i tridesetak godina (Mirogoj je otvoren 1876.) pod zajedničkim nazivnikom zagrebačke, tj. hrvatske smrti, a koja je i tako imala uvijek više ukusa od hrvatskog općinstva (Matoš).

            Ali što ti je život? Pitanje nije moje, ono se u ovoj sisvetskoj masi otkida samo od sebe, poput požutjela lista s mirogojske breze. Pa da, kaj je život? Život ti je, Dragec moj, jednokratna pojava, jemput – i nigdar više. Kao ištrcak iz tube kalodonta. Malo se pjeni ili malo više (ovisi koliko se uporno četka!), e da bi, nakon grgljanja, sve to skupa završilo u gradskoj kanalizaciji, tj. na gradskom groblju.

            Tema je, dakle, realistički olovnosiva, kao i ovo kasno mirogojsko popodne, kadli se na obzorju među ostalim lojanicama i lampašima, zapali onaj optimistički žižak narodske mudrosti: A kaj je, prosim, u tom slučaju s onom tubom kalodonta? Nije li život sve to – ukupnost i kontinuitet postojanja na ovoj našoj trudnoj planeti.

            Hoće se reći kako je život onaj grad dolje, koji nam se javlja prvim žmirkavim svjetlima, grad naših obitavališta, i ovaj ovdje, grad vječnog počinka, kako je sve to zajedno Zagreb. Ono što nam toliko nedostaje na životnim prostorima svakodnevice, a to su spomenici, toga Mirogoj ima za cjelokupnu retrospektivnu izložbu tzv. nadgrobne plastike. Poprsja ili barem reljefe imaju i neusporedivo manje zaslužni, manje značajni i poznati, da ne kažem i posve anonimni.

            Što li nam recimo, govori ime Katarine Amruš, kad mnogi nažalost, ne znaju ni za njezina supruga Milana Amruša, jednog od najvrednijih i najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika? Više će nam ipak otkriti ime autora spomenika - Ivana Rendića (1849 –1932), rodonačelnika moderne hrvatske skulpture i umjetnika koji se prvi uključuje u likovno oblikovanje Bolléovih mirogojskih arkada (građene od 1879. do 1917).

            Najdojmljiviji je Rendić na Preradovićevu grobu (velika južna arkada), gdje je mlada djevojka (mramor) uhvaćena upravo u pokretu dok na pjesnikov grob stavlja kitu cvijeća. Alegorijska slika (po ideji Franje Markovića) Domovine koja kiti grob svoga pjesnika Petra Preradovića. Otkrivanje toga spomenika (14. srpnja 1879.) bio je i likovni i rodoljubni doživljaj prvoga reda, koji je govorom okrunio August Šenoa (leži u grobu 44, 8. polje, I razred). Rendić je prepoznatljiv i u bisti svoga prijatelja književnika Eugena Kumičića (19. polje, grob 26/27), a čime (1903) na Mirogoju počinje popunjavanje stalnoga kiparskog postava, najbogatijeg i najraznovrsnijeg koji grad mrtvih nudi na ogled živima.

            U sisvetskoj povorci i gunguli, očima punima dima svijeća i prstima slijepljenim od otpoljenog loja dvoumim se taknuti žicu Augustinčićeve violine na grobu Zlatka Balokovića (53. polje, I odjel, grob 28). Poštovanje mi prema veleučenom i presvijetlom dr. Franji Račkome (rad Rudolfa Valdeca) u velikoj arkadi 24 nalaže da zastanem i da se poklonim cijeloj jednoj instituciji (JAZU-HAZU) i njenom prvom predsjedniku, koja je, osvjetljavajući mu put, vodila ovaj moj narod u najzamračenije i najskrivenije kutke znanosti, umjetnosti i kulture. Kompozicije Arkovih, Tomićevih i Mayerovih u Frangeš-Mihanovićevoj plastici zbunjuju me, zastajem zatečen tom velikom misterijom života i smrti, a koju ni sam umjetnik ne pokušava odgonetnuti, niti riješiti.

            I tako se na Dan mrtvih i u gradu mrtvih na Mirogoju, koji svojim olovnosivim i prohladnim popodnevom sugerira smrt bližnjih, nastojimo pronaći (i pronalazim) život u Rendića, Frangeš-Mihanovića, Valdeca, Rosandića, Augustinčića, Kerdića, Turkalja, Škarpte, Kršinića, Mačukatina, Meštrovića, Radauša. Meštrović nam, na primjer u bronci slikara Vladimira Becića (4. polje, I odjel, grob 8) ostavlja toliko života i stvaralačke veličine da uistinu zaboravljamo da smo na posljednjem počivalištu, tj. u gradu mrtvih i da je Dan mrtvih.

            Uostalom, prolazeći pokraj grobova Šenoe, Matoša, Krleže, Zagorke, Krkleca, Majera, Matkovića ili Tenžere, može se govoriti o svemu prije nego o smrti. Život je to omiljene lektire. A što se tiče naših najbližih, naše rodbine, zar i oni ne žive? Barem tako dugo dok smo i sami živi.

            I kaj ti je onda život? Nije li to ona tuba kalodonta, usput spomenuta ovog prohladnog i olovnosivog popodneva na grobljanskoj aleji na Mirogoju?


ZAGrebus by Imejlčec
This page uses cookies
Necessary cookies - allow you to interact with a service or website so that you can access essential features to provide that service. They refer to the requested service, such as the session identifier of the current visit.
Functional cookies - enable the website to provide improved functionality and personalization, for example remembering the language in which the content of the website's pages is displayed.
Statistical cookies - this site uses Google Analytics cookies that allow visitors to be analyzed. The provider of this service is Google LLC. The information generated by Google Analytics cookies about your use of these pages, including the IP address from which you accessed the pages, is transferred to the server of Google LLC and stored there. This information will be used for the purpose of analyzing how these pages are used and creating reports intended for page administrators about activities on these pages.
Marketing cookies - enable the collection of information about the user's habits and behavior on the website in order to publish relevant advertisements for the user aligned with his interests. They can also be used to measure the effectiveness of a campaign.
Accept selected only
Cookies are used on this website. Please read the Privacy Policy or change cookie settings.
Accept
Reject