clanak False

TIN BEZ VINA

16.01.2012.

 

U blagdanskom mamurluku prava je prigoda da se, za promjenu, pozabavimo pićem,  i pijanstvom, ali bez namjere da educiramo ili, ne daj Bog, dociramo. Vlastito nam iskustvo s pićem govori da je ono vječno hamletovsko pitanje "piti ili ne piti" i tako suvišno, besmisleno, iako ga uvijek iznova sami sebi uporno postavljamo. Piti ili ne piti? - pitamo se, naravno, uvijek poslije, nikad prije, pa nam je zato, nasuprot takvom suhom teoretiziranju, praksa uglavnom mokra!

      Drugo pitanje, koje se izravno naslanja na ono već citirano hamletovsko, pripada narednoj fazi kad se više ne pitamo hoćemo li ili nećemo, nego tko je u piću tko. Tko je, dakle, pijanac, alkoholičar i pacijent, a tko samo pilac i uživalac alkohola? Granica između jednog i drugog suviše je, naime, varljiva i rastezljiva, slijepljena od vlastitih živaca, mamurluka i strahova, pa nam ne preostaje nego da svakome posebno povjerujemo na riječ.

      Ja sam pilac, uživalac vina, a ne pijanac.

      To je rečenica koju je prvi izgovorio Tin Ujević, pa smo tako već kod velikoga Tina, koji je svojim životom i djelom za vječnost ostao okićen koliko aureolom velikog umjetnika, pjesnika, toliko i aureolom vina. Razdvojiti Tina pjesnika od Tina kao kavanskoga gosta nije lako. Toliko kao odgovor našem vodećem alkohologu dr. Darku Breitenfeldu, koji se trudi da sa s Tina Ujevića pokuša skinuti aureolu vina i bohemstva, e kako novi naraštaji, pogotovo mladi, u njemu ne bi tražili i pronalazili pogrešan uzor. To nije lako i zbog toga što smo inače skloni vjerovati u ono što nam je bliže i čime se više možemo usporediti i poistovjetiti.

      Za početak bi se trebalo poslužiti zakonom velikih brojeva, pa da vidimo možemo li o velikom eruditu i više nego plodonosnom radniku, kakav je očito bio Tin Ujević, promatrati samo "čovjeka za vratima gostionice" (naslov njegove zbirke poezije). U najmanju ruku takav je pristup jednostran, ako ne i nepravedan, jer netko tko je iza sebe ostavio golemo djelo ukoričeno u sedamnaest debelih knjiga (navodno, više od osam tisuća stranica!), ne može biti alkoholičar! Na tu temu oglasili su se i mnogu hrvatski pisci, Tinovi poštovatelji i sljedbenici. Tako Matko Peić zapisuje:

      „Lijepa su bila moja mladenačka poslijepodneva s Ujevićem u zagrebačkim vinotočjima Dingač, Pula, stari Tip-Top i novi Vis, ali su mi još ljepša bila mladenačka rana jutra na zagrebačkom Sveučilišnom trgu kad smo pod jablanima čekali da autor knjige "Ljudi na vratima gostionice" izađe iz mljekarnice, gdje je doručkovao litru mlijeka i polovicu bijelog kruha da izliječi tijelo od sinoćnjeg crnjaka i da za koji tren postane - za mene osobno - onaj pravi Augustin Ujević, tj. "Čovjek za vratima knjižnice". S takvim bibliotekarskim Ujevićem punim zdrave svijesti, blistave pameti i discipliniranog duha, razgovarali su malobrojni. Imao sam čast da sam bio među njima“...

      A pjesnik Nikola Miličević drži potrebnim objasniti Tinovu dvojnost:

      „Bio je prisiljen živjeti dvostrukim životom, životom legendarnog boema i pijanca pred ljudima, i životom dubokih kontemplacija u svojoj samoći, onih kontemplacija i izgaranja iz kojih su izlazili njegovi stihovi“...

      A evo i jednog od rijetkih Tinovih svjedočanstava o svom drugom - ili prvom i pravom? - životu, skrivenom od očiju javnosti:

       „Moja mi se gazdarica čudi što sam još u sobi, dok ovo pišem, te mi kuca na vrata. Ona me upozorava na to da su četiri sata, pa je zapanjena kako nijesam izašao da jedem. Ja je mirim da nijesam gladan, no ona se pak vrpolji, jer ne može da pojmi ovog mojeg žara“...

      U Tinovoj putanji djelo-čovjek-legenda, u javnosti je do dana današnjega, nažalost, najviše i najdublje prihvaćen Tin kao legenda i boema. To će priznati i jedan od stalnih članova Tinova

kavanskoga stola i pripadnik prve poratne generacije pjesnika i bohema - Vladimir Rem, koji zapisuje:

      „Za generacije koje u rukama imaju pjesnikova Sabrana djela spoznavanje Tina Ujevića kreće se putanjom; djelo - čovjek - legenda. A naš put, kao što rekoh, bio je obrnut“.

      Mnogo godina kasnije, Vladimir Rem će napisati i knjigu svojih sjećanja i viđenja Tina Ujevića, koji mu je iz pozicije "Tip-Topa" i "Dinagača" najprivlačniji bio, naravno, kao

legenda. S vremenom se, međutim, mladenačkih pogrešaka i zabluda rješavamo, a o čemu govori i sam naslov rečene knjige: "Tin bez vina"…


ZAGrebus by Imejlčec
This page uses cookies
Necessary cookies - allow you to interact with a service or website so that you can access essential features to provide that service. They refer to the requested service, such as the session identifier of the current visit.
Functional cookies - enable the website to provide improved functionality and personalization, for example remembering the language in which the content of the website's pages is displayed.
Statistical cookies - this site uses Google Analytics cookies that allow visitors to be analyzed. The provider of this service is Google LLC. The information generated by Google Analytics cookies about your use of these pages, including the IP address from which you accessed the pages, is transferred to the server of Google LLC and stored there. This information will be used for the purpose of analyzing how these pages are used and creating reports intended for page administrators about activities on these pages.
Marketing cookies - enable the collection of information about the user's habits and behavior on the website in order to publish relevant advertisements for the user aligned with his interests. They can also be used to measure the effectiveness of a campaign.
Accept selected only
Cookies are used on this website. Please read the Privacy Policy or change cookie settings.
Accept
Reject