Zagreb se budi u Sesvetama.
Novi dan svoju ranoranilačku svjetlosnu rutu ponavlja svakog jutra istim onim smjerom kojim su u Zagreb nekoć stizali pospani putnici na diližansama, donoseći nam novotarije i utjecaje europskog duha i europske krčme; otud su se u grad ušuljavali razni uljezi i predstavnici tuđinskih režima koji su svojim jarmom pritezali Zagreb i Hrvatsku. Dodamo li toj jutarnjoj povorci radnu snagu, opskrbljivače i turiste, tad znamo da smo na ulaznim vratima grada i na najvažnijoj prometnici u smjeru istok-zapad.
Na toj relaciji Zagreb je i najprostraniji (i najnaseljeniji), od Sesveta na istoku do Zaprešića na zapadu – 22 km.
Tu zagrebačku paralelu, koju sa sjevera nadvisuje Medvednica, a s juga joj pravi društvo željeznička pruga i autoput, te Sava ispresijecana mostovima i utjecajima Europe i Balkana, prati i ukupni razvoj grada, pa se može reći kako grad urbanistički slijedi svoju prirodnu putanju.
Sve je to, naravno, putokaz novijeg Zagreba, premda bi se i na putu kroz vrijeme moglo naći primjera rečenog prirodnog tijeka. Rušenje stare Bolnice milosrdne braće na Jelačićevu trgu znakovit je primjer. Te 1931., kad je starom agramerskom hospitalu odzvonila smrtna ura, Zagreb je na svom središnjem trgu priredio narodnu veselicu sa šatorima ispod kojih su purgeri dizali kupice domaće bukovačke i zelinske kapljice, opraštajući se sa starim memljivim devetnaestim stoljećem, koje je bolnica (izgrađena 1804.) simbolizirala i koja je svojom dotrajalošću i neprilagođenošću smetala novom dobu i njegovim graditeljskim planovima. Slučajnost je htjela da je opeka porušene bolnice otišla upravo u Sesvete (otkupio ju je sesvetski poduzetnik Peška, koji je i organizirao veselicu s obveznim volom na ražnju), ali u toj slučajnosti ima i simbolike. Opeka sa zgarišta jednoga života, naime, ugrađena je u novi život, u prizemnice novonastalih sirotinjskih četvrti na istoku grada, što će reći da život počinje od početka.
Ako bismo u istom smjeru i nadalje ustrajali, uistinu bismo na istočnom rubu grada došli do samog početka. S te je strane, naime, u grad 1242. sa svojom kraljevskom svitom prispio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV., koji će Zagrebu – tom starom biskupskom središtu, osnovanom 1093. – udariti upravne temelje grada. Svojom Zlatnom bulom, kralj je Zagrebu dodijelio status slobodnoga kraljevskoga grada sa svim ovlastima koje takav status sa sobom nosi. A što će reći da temeljem tog kraljevskog dokumenta novoimenovani slobodni kraljevski grad na brežuljku Gradec ima pravo priređivati sajmove, osnivati obrtničke cehove i od neprijatelja se štititi podizanjem obrambenih zidina.
Zagreb se, dakle, budi u Sesvetama.
Zagrebačka se zora rumeni nad vizurama istočnog dijela grada s oštrim obrisima nekadašnjeg mesnog diva "Sljeme", preko Rome i Name u Dubravi, tramvajskog okretišta i prvih tramvaja, koji drhtavi i prekrcani klize uz usnuli maksimirski perivoj sa zvjerinjakom zdesna i mrtvi stadion slijeva i, prema svom dnevnom redu vožnje, napreduju sve dublje u grad, dovozeći sa sobom prve jutarnje putnike. Iz istog smjera u grad pristižu i prvi automobili, kojih su svjetla to bljeđa što je zora svjetlija. Pješaci su rijetki, obrisi im raspršeni i nestvarni u ozračju jutra. Stvarnost novog dana u ovom starovjekom gradu počinje tek s prvim šljukom jutarnje kave. Dobro jutro, Zagrebe!
