clanak False

Iz povijesti

19.04.2017.

Danas najstrože urbano središte, područje Donjeg grada razvilo se kao gradska cjelina vrlo kasno. Iako se već od 1334. spominje župna crkvica Sv. Margarete na mjestu današnje crkve Sv. Preobraženja, Donji grad je stoljećima egzistirao tek kao podgrađe pod bedemima kraljevskoga Gradeca. To podgrađe, isprva zvano Nova Ves, od 15. se stoljeća počinje nazivati Lončarskom ulicom ili Ilicom. Područje je uglavnom bilo pod vinogradima i oranicama koje su obrađivali kmetovi. Osim zbog potreba Gradeca za svježim poljoprivrednim proizvodima, izvan gradskih zidina nije se gradilo i zbog neprekidnih političkih nemira, ustanaka, ratova, a posebno zbog ugroženosti od turskih osvajanja.

Prestankom opasnosti od Turaka u 17. stoljeću, gospodarski razvoj dobiva snažniji zamah. Stanovništvo se od polovice 18. stoljeća povećava i gradnja u Donjem gradu naglo napreduje, pa broj kuća ubrzo prerasta gornjogradsko povijesno naselje. Na mjestu današnjega Trga bana Josipa Jelačića formira se glavni trg nazvan Harmica, s obzirom na to da je na njemu bila smještena i carinska, tzv. "tridesetničarska" postaja ("harminc" = mađ. trideset).

Javljaju se prve manufakture, na početku pod državnom upravom. Među njima je i Zagrebačka svilara, sagrađena oko 1797., na uglu današnje Preradovićeve i Hebrangove ulice. Od javnih objekata posebno je značajna Zakladna bolnica na uglu Harmice i Ilice za gradnju koje je najveći dio sredstava osigurao zagrebački biskup Vrhovec. Upravljanje bolnicom povjereno je redu Milosrdne braće. Osim bolnice, u zdanju je bila i ubožnica s umobolnicom, te prva javna ljekarna na području Donjega grada.

Na početku 19. stoljeća ruše se gradska vrta na bedemima Gradeca, što faktički i simbolički označava početak života Zagreba kao jedinstvene urbane cjeline središtem koje postaje Donji grad.

Odnos prema povijesnim naseljima potcrtava se i nastoji očuvati planskom gradnjom u kojoj pretežu dvokatne i trokatne zgrade. Na gradnji su angažirani brojni vrhunski arhitekti i graditelji: Herman Bolle, Bartol Felbinger, Schuecht i Strohmayer, Klein, Canelutti i drugi. Dom Bartola Felbingera, na Trgu bana Jelačića 15, najstarija je očuvana donjogradska građevina.

Novum u gradnji su najamne stambene zgrade. Do toga vremena privatne su građevine uglavnom bile obiteljski domovi, da bi se, s velikim priljevom čitavih obitelji, uglavnom činovničkih i radničkih, ukazala potreba za stambenim zgradama namijenjenima isključivo iznajmljivanju stanova. Primjer takve gradnje je Plochbergerova kuća Kuković u Hebrangovoj ulici, a za radnike željezničke radionice podignute su dvije stambene zgrade u Palmotićevoj 35 i 37, s nizom skromnih stanova.

Završni pečat ovoj planskoj gradnji daje trodjelni niz trgova i parkova, tzv. Lenucijeva zelena potkova. S istočne strane nižu se današnji Zrinjevac, Strossmayerov i Tomislavov trg, južnu poveznicu predstavlja zelena površina Botaničkog vrta, a na zapadu se redaju Marulićev, Mažuranićev i Trg maršala Tita.

Grade se i crkveni objekti. U današnjoj je Frankopanskoj, polovicom 19. stoljeća, sagrađen kasnoklasicistički kompleks crkve i samostana Sv. Vinka, na prostoru sadašnje Praške niče sinagoga, a Herman Bolle u Gundulićevoj gradi, s pečenom opekom, neogotičku Evangeličku crkvu.

Probuđene gospodarske tokove prati i prva novčarska institucija. Osniva je grupa domaćih kapitalista nedaleko današnjeg Trga Petra Preradovića, pod imenom Prva hrvatska štedionica. Novoustrojena trgovinsko-obrtnička komora na tadašnjem Sajmišnom trgu (Trg maršala Tita) održava 1. gospodarsku izložbu.

No Donji grad se ne razvija isključivo kao značajno gospodarsko središte. Od kraja 19. stoljeća Zagreb ima moderno Sveučilište koje, od 1882., djeluje u današnjoj zgradi Rektorata na Trgu maršala Tita. Pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera i predsjedništvom Franje Račkoga počinje djelovati Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti koja ubrzo, iz nekadašnjega ilirskog Narodnog doma, seli u vlastiti prostor na Trgu Nikole Zrinskog.


Rektorat sveučilišta i Pravni fakultet

 

 Na Trgu maršala Tita osnivaju se Obrtna škola i Muzej za umjetnost i obrt, namijenjeni unapređivanju kvalitetnog rada domaćih obrtnika s područja primijenjene umjetnosti, a u neposrednoj blizini (današnji Rooseveltov trg) završava se gimnazijski kompleks. U isto je vrijeme dovršena i nova zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta. Na početku Gundulićeve djeluje Glazbeni zavod kao koncertna i obrazovna institucija, a jedan od profesora je i Ivan pl. Zajc. U Umjetničkom paviljonu održava se i Hrvatski salon – prva izložba novoosnovanog Društva hrvatskih umjetnika kojemu je na čelu Vlaho Bukovac.

Građanstvo također osniva brojna društva, umjetnička i sportska. Među pjevačkim društvima ističe se Kolo koje dobiva i zgradu u blizini HNK.

Muzej za umjetnost i obrt Hrvatsko narodno kazalište

Potkraj I. svjetskog rata stanovništvo se, još jednom, znatno povećava i Zagreb broji već oko 100 000 stanovnika. Područje Donjega grada kao urbane cjeline širi se osobito prema istoku, uz Zvonimirovu ulicu. Na prilazu tom novom dijelu podiže se, prema nacrtima Viktora Kovačića, palača Burze. Još istočnije nastaje novi, vrlo skladan donjogradski trg u središtu kojega kipar Ivan Meštrović gradi Dom likovnih umjetnosti.

I ovaj se istočni dio Donjega grada gradi planski, uz sudjelovanje brojnih tadašnjnih vrhunskih arhitekata: Huge Ehrlicha, Drage Iblera, Stjepana Planića i drugih. I ovdje se gradnja oplemenjuje zelenim pojasom, drvoredom i nasadima na Trgu kralja Krešimira.

Prema zapadu, uz pravilno raspoređene stambene blokove, arhitekt Kovačić podiže crkvu Sv. Blaža.

Svi ti poznati graditelji učenici su vodećih europskih arhitekata, u prvom redu velikog Le Corbusiera, ali već 1919. otvara se Visoka tehnička škola s arhitektonskim odjelom u Klaićevoj (koja nešto kasnije prerasta u Tehnički fakultet), a Drago Ibler osniva Odjel arhitekture na Umjetničkoj akademiji u Ilici. Osniva se i Glumačka škola (današnja Akademija), a uz Hrvatsko narodno kazalište grad dobiva i novo kazalište u Frankopanskoj, iznimno značajno za oblikovanje suvremenoga kazališnog izričaja.

Dovršava se i nova gimnazijska zgrada u Križanićevoj. Donji grad zaokružuje svoju sliku pravoga modernog središta prepunoga kulturnih, obrazovnih, znanstvenih i bankarskih institucija, zabavnih sadržaja, brojnih trgovina i lokala i, nadasve, prekrasnih veduta koje do današnjih dana dopunjuje i proširuje.

Neposredno nakon II. svjetskog rata najveći dio prostora današnje Gradske četvrti Donji grad pripadao je I. gradskom rajonu Centar kojim je upravljao Narodni odbor Rajona. Manji dio područja bio je u rajonima Medveščak i Črnomerec. Nakon ukidanja rajona, 1952., cijeli središnji gradski prostor jedinstveno je upravno područje na kojemu djeluje samo Narodni odbor Grada. No, samo godinu dana kasnije, na užem se području grada osnivaju općine. Područje današnjega Donjega grada tada se dijeli između općina Donji grad i Medveščak. Godine 1962., pak, spajaju se dotadašnje općine Donji i Gornji grad u novu općinu Centar. Ta općina postoji do 1967., kada cijeli grad postaje jedinstvenom općinom. Godine 1974. ponovo se osnivaju općine u Gradu Zagrebu. Područje današnjega Donjega grada najvećim je svojim dijelom obuhvaćeno granicama Općine Centar, istočni dio prostora pripada Općini Medveščak, a mali dio područja na zapadu – Općini Črnomerec. Te općine, jednako kao i ostale u Gradu Zagrebu, prestaju postojati 31. prosinca 1990. Na početku 1994. prestale su djelovati i dotadašnje mjesne zajednice kojih je na području današnje gradske četvrti bilo četrnaest: “Andrija Medulić”, “August Šenoa”, Cvjetni trg, Hrvatski narodni vladari, “Knez Mislav”, “Kralj Petar Svačić”, “Kralj Zvonimir”, “Matko Laginja”, “Mimara”, “Nadbiskup Antun Bauer”, “Pavao Šubić”, “Petar Krešimir IV.”, “Petar Zrinski” i Zrinjevac. Gradskoj četvrti Donji grad pripadaju još i manji dijelovi područja sedam nekadašnjih mjesnih zajednica: "Antun Mihanović", "August Cesarec", "Ban Keglević", "Eugen Kvaternik", Peščenica, Petrova i Ribnjak.

U veljači 2009. na području Gradske četvrti Donji grad osnovano je 14 mjesnih odbora.