clanak False

Govor zamjenice gradonačelnika Grada Zagreba doc. dr. sc. Olivere Majić

24.10.2019.
Dopustite da vam se ovaj put obratim i kao znanstvenica te profesorica s dugogodišnjim iskustvom rada u visokom obrazovanju. Ključno pitanje vašeg današnjeg događaja je „Koja je uloga Compliance officera“? Međutim, meni je mnogo zanimljivije pitanje „Kakvo obrazovanje imaju ljudi koji bi trebali postati Compliance officer?“. Niti na Vaše, a niti na moje pitanje, ne može se točno odgovoriti ako se ne sagleda najprije kontekst u kojem ova pitanja postavljamo, a to je praksa korporativnog upravljanja u Hrvatskoj i pravni okvir koji imamo.

Hrvatska je postala tržišna ekonomija tek 1991. godine. Mlada tržišna ekonomija od svega 28 godina starosti u startu se nalazi u težoj poziciji od država koje imaju stoljeća tradicije slobodne tržišne ekonomije.

Prelazak na novi tržišni model zahtijevao i je potpunu promjenu pravnog okvira o načinu na koji funkcioniraju poduzetnici. Zahvaljujući akademiku Jakši Barbiću od 1993. imamo novi Zakon o trgovačkim društvima koji definira pravni okvir za upravljanje dioničkim društvima i društvima s ograničenom odgovornošću, usklađen s najboljim praksama zapadno-njemačkog modela trgovačkih društava.

Ipak, u novi pravni okvir korporativnog upravljanja, na upravljačke funkcije stupili su ljudi sa starim iskustvima iz socijalističkog modela udruženog rada. To, nažalost znači, da je Hrvatska tek počela učiti o modernim praksama korporativnog upravljanja u tržišnoj ekonomiji.

Istodobno s promjenom pravnog okvira za korporativno upravljanje, dogodila se i liberalizacija tržišta odvjetničkih usluga. Posljedično tome, brojna trgovačka društva, čak i ona tradicionalno državna koja su imala visoko kvalitetne pravne službe, autsorsala su pravne usluge odvjetnicima i smanjila broj zaposlenih pravnika, ili im oduzela brojne poslove koji su dotad obavljali i prenijeli ih na odvjetnike. In-house lawyer, kako ga vole zvati Amerikanci, ili korporativni pravnik kod nas, je tako izgubio na važnosti.

Međutim, nastavno na ove procese, hrvatski pravni okvir za tržišnu ekonomiju zahvatio je žestokom brzinom jedan novi proces. Početkom pridruživanja Europskoj uniji, a koja je prije svega ekonomska zajednica ponajviše usmjerena na reguliranje jedinstvenog unutarnjeg tržišta i pravnog okvira za kretanje roba i usluga na istom, hrvatski zakonodavac je mahom počeo donositi nove zakone ili mijenjati postojeće kako bi implementirao europske direktive. Zakon o trgovačkim društvima tako danas provodi najmanje četiri europske direktive i sve manje sliči svojoj izvornoj inačici iz 1993., a pojedini zakoni, kao što su oni o tržištu kapitala, osiguranju ili tržišnom natjecanju, predstavljaju ustvari većinom prepisani tekst europskih direktiva ili uredbi.

Dalje, po sili tih prilagodbi, nadzor nad modernom hrvatskom tržišnom ekonomijom sada je povjeren raznim neovisnim regulatornim agencijama, poput HANFE, AZTN-a i drugih. Međutim, ni taj nadzor nije konačan, jer protiv njihovih odluka je moguće voditi sudske sporove.

Područje regulatornog prava različitih agencija postalo je još kompliciranije u svjetlu europske politike zaštite potrošača, pa se tako danas događa da, primjerice, o pitanju općih uvjeta poslovanja za bankarske usluge kreditiranja građana posljednju riječ ima Sud Europske unije, a ne HNB kao domaći regulator niti hrvatski sudovi.

U svjetlu posve novog pravnog okvira, pod pritiskom nadzora različitih regulatora i nepredvidljivim sudačkim aktivizmom Suda EU, sada velika trgovačka društva ipak shvaćaju da je za svakodnevnu korespondenciju s regulatornim tijelima, primjerice za žurni odgovor HANFI koja ostavila rok od 8 dana za očitovanje o spornoj uočenoj praksi, ipak potreban In-house lawyer, insajder koji izvrsno razumije poslovne procese svog poslodavca s jedne strane, a s druge strane također izvrsno poznaje vrlo specifičnu granu prava određenog regulatornog područja.

Međutim, takvog, kada kuca pet do ponoći za očitovanje regulatornoj agenciji, u trgovačkom društvu više nema. On je sada uspješan odvjetnik iz područja trgovačkog prava ili prava društva, prezaposlen brojnim klijentima, a njegova usluga se obračunava po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako se ideja potpunog autsorsanja pravnih usluga pokazala dugoročno neodrživom.

Moderna doba donose i moderne nazive. Korporativni pravnik se rebrandirao u Compliance officera. Ima smisla, jer se njegov rad mora razlikovati od klasičnih odvjetničkih usluga ili usluga pravnog savjetovanja. On naime nije osoba koja vodi postupak kad nastane spor, niti daje pravno mišljenje kako riješiti nastali problem pred sudom.

On je insajder u trgovačkom društvu, koji poznavajući praksu korporativnog upravljanja svog poslodavca i njegove poslovne procese, predviđa problem i sprječava samu mogućnost da spor nastane. Compliance officer zato mora posjedovati mnogo više od pravnog znanja. Ako je zaposlen u banci, mora poznavati najmanje osnove ekonomije bankarskih usluga. Ne poznaje li taj poslovni proces, ne može niti predvidjeti problem, niti predložiti rješenje je koje dovoljno prikladno da zadovoljni istodobno regulatorne zahtjeve i poslovne potrebe. Uz to mora posjedovati brojne soft skills, primjerice, sposobnost da uvjeri člana uprave kako je odjednom potrebno promijeniti njemu omiljenu i stabilnu dugogodišnju poslovnu praksu, jer bi ga u svjetlu nove regulative mogla izložiti rizicima i regulatornom nadzoru.

U tom kontekstu moram se prisjetiti jednog oglasa za radno mjesto pravnika u trgovačkom društvu kojeg sam pročitala prije otprilike 5 godina, ali ga još uvijek dobro pamtim. Naime, u rubrici Tražene vještine, velikim slovima bilo je napisano: sposobnost da jednostavnim i razumljivim jezikom razloži problem poslodavcu.

Zaključno, osnovno pitanje je da li na hrvatskom tržištu rada postoje kandidati koji su završili obrazovne programe koji su ih barem priučili svim ovim vještinama, i idu li u tom smislu hrvatska visoka učilišta u korak s vremenom. S ovim pitanjem prepuštam vas daljnjoj raspravi.