„Žuti Klafuti na bregu žabe guti“ rečenica je koja nam u ušima odzvanja već najmanje pola stoljeća. Mnogi smo je nabiflali i često nekontrolirano ponavljali, a da nikad nismo doznalni njeno pravo značenje. Sada nam o tome ponešto otkriva poznata lingvistkinja Nives Opačić, koja „Žutkog Klafutog“ sadržanjo i vremenski dovodi u vezu s jedinstvenom i malo poznatom knjigom, „Drvinski štikleci“, Borisa Szutza koja bi se proizvoljno mogla nasloviti još - „Iz kuhinje moje bake Agate“:
- Čitam izvrsnu knjigu Borisa Szütsa Drvinjski štikleci. Možda sam je, kao stanovnica Baštijanove ulice unatrag tridesetak godina, trebala kao kvartovsko štivo zgrabiti čim se pojavila, no iskreno priznajem: nisam za nju znala. Ipak, mislim da nisam baš ni zakasnila, jer se pojavila 2008. godine i, kao svaka prava, nebombastična i nesvađalačka knjiga, prolazi u našoj knjiškoj produkciji sasvim nezapaženo. Da je drukčije – da se na nju tko ozbiljan i ozbiljno osvrnuo – zabrinula bih se. Već odavno u nas nema ni prave književne, ni glazbene, ni likovne kritike. Ima više-manje samo riječi s klapni, iz programskih knjižica i kataloga. Ovako je, dakle, sve na svojem mjestu. Tiha knjiga tihoga autora govori o tihom životu jedne trešnjevačke četvrti (Drvinja, od 1939. do 1945. godine) koji je već odavno posve utihnuo. Danas se negdašnja ulica Drvinje zove Dragutina Golika, po čovjeku koji je nastojao spriječiti pljačkaše pošte i pritom od zločinačkoga metka poginuo. Sreća što starih stanovnika Drvinja više nema. Takvo što ne bi mogli zamisliti ni u najcrnjim scenarijima.
Premda je autor Boris Szüts od mene stariji devet godina, to u našim kućnim odgojima ne čini nikakvu razliku. Smjestio se točno između moje sestrične (1934) i već nažalost pokojnoga bratića (1936), a oblikovao nas je, baš kao i njega, bakinsko-djedovski odgoj, pa nam Boris dođe kao neki daljnji rođak. I on i njegova stalno spominjana baka Agneza. Nikakvo čudo. Jeli smo ista jela (ajnpren juhe, milionerice, paradajzerice, teleće perkelte, hendlpaprikaše, ajngemahtese, ćorave paprikaše, repu, grah i zelje, krautflekrle, pekmeztačkrle, cvečknknedle, grisnokrle, leberknedle, sulc, šnenokrle, duhovske štrudle od trešanja i pohance, paprenjake i salenjake, medvjeđe šape, vanili kiflice, nusnštangice, muškacone, londonere, kuglice od smokava, a kod nas su kao specijaliteti kuće za svako slavlje bili na stolu Jozefin neponovljivi rerikn i Francekov kolač, naziv kojega ne treba tjerati u pogrešan, novopolitički, smjer, jer je ime dobio po mojem tati Franji, koji ga je najviše volio – grožđice, orasi, bademi, čokolada, vrlo malo brašna, sve se sitno nareže, dobro smiješa i izlije u pleh; kad je pečeno, reže se na pruge dužine prsta, samo malo deblje), čitali iste knjige (vjerojatno bi se i gospon Szüts rastužio da čuje kako su današnjoj djeci naši književni vrhunci, npr. Truhelkini Zlatni danci, neopisivo dosadni), igrali se istih igara, za djecu su vrijedile iste zabrane itd.
Jedno poglavaljce u toj dragoj knjizi zove se Žuti-Klafuti. Taj je Žuti-Klafuti imao i obvezan rimovani dodatak: na bregu žabe guti. „Kaj bi žabe delale na bregu, nitko se nije nikad pital, ali glavno je bilo najti dobru rimu za zafrkanciju“, piše Szüts. No čini se da to ipak nije bila samo drvinjska zafrkancija, jer smo i mi mlađi (rođeni 1944/1945), pa i još mlađi od nas, znali za tu izreku i izgovarali je kao svoju. Uopće, djeca ne razmišljaju što brojalice i slične pjesmice stvarno znače, ali ih uporno ponavljaju i tako im produžuju vijek. Dakle, i nakon opisanoga razdoblja na Drvinju (od 1939. do 1945) Žuti Klafuti gutil je sirote žabe na nekom zamišljenom bregu. Taj breg i nije nužno morao biti brijeg, brdo, jer sva je prilika da je izreku i Szütsovo društvo primilo već gotovu, a prvi je lansirač vjerojatno ipak znao da žabe ne krekeću na brdu nego uz neku vodu – uz obalu – i tu prestaje pitanje o tome „kaj bi žabe delale na bregu“, jer nam razna Obrežja i slični lokaliteti govore o tome da je riječ o obali. Tako je i znamenita Kaćuša „vihodila na bereg“, što ne znači da je nužno morala biti planinarka, pa da se verala po bregovima, nego je išetala na obalu. Greb i znači obala, pa neki misle da je i Zagreb nastao od sintagme za grebom (za obalom potoka Medveščaka). Naziv zabreg nije samo česta dječja pogreška. Riječ je još praslavenska, *bergú (razvila se iz ie. *bherg’ho, uzvisina), odakle više nije udaljen ni njem. Berg, a ni Burg, koji je obično bio navrh brijega. Metateza (premetanje) likvida daje u stsl. brĕgú, hrv. brijeg, rus. béreg itd. Brijeg je, u osnovi, nešto što se uzdiže, bez obzira na to možemo li tu uzvisinu svladati u jednom koraku (iz potoka, bare, jezera ili rijeke) ili nam treba i nekoliko sati da se popnemo na brijeg, brdo, goru, planinu.
Dakle, razriješili smo mjesto gdje taj gadni Žuti ili Kuruzni guti žabe. I ova imena bila su i nama mlađima sasvim obična, valjda zato što su ih u živom kipu prenosili i njihovi nešto stariji vlasnici, kojih nikada nije falilo. No pjesmica ili rugalica obuhvatila je i mjesta gdje nije bilo ni potoka, ni bare, ni žaba (npr. Zvonimirova ulica ili ulice na Staroj Peščenici) – izgovarali smo je mirne duše i u dvorištima Zvonimirove ulice, koja su graničila s negdašnjom tvornicom Elka, gdje ni bare ni potoka nije bilo ni od korova, i na Volovčici, i u Tkalčićevoj, koja se nekoć, doduše, zvala Potok, no osim vlage na zidovima starih, neizoliranih kuća, tekućica je bila dobro zacementirana. Na Drvinju, međutim, razumijem da je bilo i žaba (ima ih i danas, jer potok još presijeca Baštijanovu na dva dijela, pa njihov kreket čujem iz kreveta kad uhvatim malo tišine između noćnih auto-moto utrka kroz svoju ulicu), a onda i obijesnih davitelja. Ali s obzirom na neočekivanu rasprostranjenost, izričaj nije samo tipično drvinjski.
A zašto se taj čudaković koji žabe guti zvao baš tako kako se u više generacija djece zvao – Žuti Klafuti? Je li i to (samo) zbog rime? Da me tko to pitao dok sam i sama bez razmišljanja ponavljala tu naučenu mantru, rekla bih da je razlog vjerojatno taj. Danas mislim da je i za to ime razlog dublji. Ne kažem da bez tog otkrića čovjek ne može živjeti, no drago mi je što sam, mislim, i toj dječjoj zagonetki ušla u (jezikoslovni) trag. Za Žuti ne treba nikakva objašnjenja – taj su nadimak dobivali mahom svi svjetlokosi, bljedunjavi, anemični dečki, kao što su se crnomanjasti zvali Crni, Cigo, Crnac, a ja se rado sjećam jednoga iz Tkalče kojega smo zvali Crni Drek. Zanimljiviji je onaj drugi nadimka toga Žutoga, a to je Klafuti. U njegovu razjašnjenju može nam pomoći – ni više ni manje – nego klofer, klofanje, klofati i sl. Dok još nije bilo usisača prašine (štaubzaugera), tepisi su se klofali ručno – dakle udarali su se spletenom trskom, kloferom, da iz njih izađe što više prašine. Klofati (njem. klopfen) znači tući, udarati, lupati, a izvorno to je onomatopejska riječ koja je slijedila zvuk udaraca (klop, klep, što je dalo i naše glagole klopiti, klepiti, klepnuti, sve u značenju jače ili slabije udariti). U slovenskom klofuta (uz ostalo) znači i udarac, obično dlanom, dakle pljusku, ćušku (dati komu „krepko klofuto“, zvučnu pljusku). Od klofute do klafute nije više daleko, a zamjena o/a nije rijetka, npr. šporet, šparhet; protvan, pratvan i sl. I naš Klofuti nije bio sasvim običan, bio je po svemu (žabe su dokaz) čeljade koje zovemo lupitim, udarenim (udaren mokrom krpom / čarapom po glavi). Takav čudak, koji nema drugoga posla nego guti žabe na zagonetnom bregu, ne može biti „cijel“; on nema sve daske u glavi, on je malo šašav, šuknut, luckast, ćaknut, čuknut. Nemojte ga tražiti ni u rječnicima. Ondje ga nećete naći. Ipak, nije on tako lud da se svima razotkrije. Koga zanima – otkrit će njegovu pravu narav, makar i nakon pedeset godina.
