Zoološki vrt u «Novom Zagrebu»...
Iako skroman i malen, Zoološki vrtić veliki je urbani i civilizacijski korak, budući da je riječ o prvom organiziranom izložbenom prostoru divljih životinja u ovom dijelu Europe. I to zahvaljujući upravo aktualnom gradonačelniku Heinzelu, otvorenom za sve nove i revolucionarne ideje i programe za boljitak grada.
Vjekoslav Heinzel je jedan od rijetkih rođenih Zagrepčana među zagrebačkim gradonačelnicima (Zagrepčani su bili njegov prethodnik Janko Holjac, potom prvi gradonačelnik iz godine 1851. Janko Kamauf, kad dva susjeda, Gradec i Kaptol s Vlaškom postaju jedinstven grad, te Stanko Andrijević koji je 1876. u Zagreb uveo prvi vodovod), ali zato svakako jedan od najuspješnijih, veliki vizionar i kreator novoga modernog Zagreba, koji se za njegova osmogodišnjeg mandata širi na sve strane. Niču cijele nove četvrti: Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Trešnjevka, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica, predjeli vila na Medveščaku itd. Osim toga, gradi ili nadograđuje škole, ambulante, bolnice, (sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu), gradska kupališta na Kvaternikovom trgu i u današnjoj Nazorovoj, te proširuje prolaz Tuškanac i započinje gradnja dviju najmodernijih ustanova toga doba - tržnica na Dolcu i Klaonica u Lašćinskoj, koja će se poslije zvati Sajmišna, a danas, naravno, Haieinzelova ...
Zagreb, dakle, "amerikanskim koracima grabi naprijed», kako će na kraju Heinzelova trećeg mandata u listopadu 1928. napisati ugledni zagrebački novinar Ivan Peršić, koji na cijeloj stranici posvećuje svoj panegirik gradonačelniku:
"S Heinzelovim imenom uskoro će biti spojen do sada najznatniji period u razvitku i napretku grada Zagreba. Doduše, neće to biti samo Heinzelova zasluga. Imat će pripasti i sreći da ga je načelnička čast zapala u vrijeme historijske prekretnice hrvatskog naroda, kad su sve moralne, kulturne i privredne njegove snage i po zakonu same naravi tražile usredotočenje svoga života i svoje djelatnosti u svom pr vom i glavnom gradu. Ali je bila i sreća za Zagreb, da se u Heinzelu našao prabimuž, koji je u pravom času došao na pravo mjesto.
U to isto vrijeme lijepo su napredovali i neki drugi naši gradovi... ali amerikanskim korakom išao je naprijed samo Zagreb. Prva i najvažnija Heinzelova zasluga je građevna djelatnost sa ciljem da se što prije doskoči stnbenoj bijedi u Zagrebu. Kad smo si prvih mjeseci Heinzelove vladavine razbijali glavu, što da se u tom pravcu čini i kad su svi pomišljali kako da se gradske imućnike primi, Heinzel je uzvraćao: Prepustite to meni i vidjet ćete kako će se graditi sve bez sile i Zoo u Novom Zagrebu»...
Iako skroman i malen, Zoološki vrtić veliki je urbani i civilizacijski korak, budući da je riječ o prvom organiziranom izložbenom prostoru divljih životinja u ovom dijelu Europe. I to zahvaljujući upravo aktualnom gradonačelniku Heinzelu, otvorenom za sve nove i revolucionarne ideje i programe za boljitak grada.
Vjekoslav Heinzel je jedan od rijetkih rođenih Zagrepčana među zagrebačkim gradonačelnicima (Zagrepčani su bili njegov prethodnik Janko Holjac, potom prvi gradonačelnik iz godine 1851., kad dva susjeda – Gradec i Kaptol s Vlaškom postaju jedinstven grad, te Stanko Andrijević koji je 1876. u Zagreb uveo prvi vodovod), ali zato svakako jedan od najuspješnijih, veliki vizionar i kreator novoga modernog Zagreba, koji se za njegova osmogodišnjeg mandata širi na sve strane. Niču cijele nove četvrti: Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Trešnjevka, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica, predjeli vila na Medveščaku itd. Osim toga, gradi ili nadograđuje škole, ambulante, bolnice, (sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu), gradska kupališta na Kvaternikovom trgu i u današnjoj Nazorovoj, te proširuje prolaz Tuškanac i započinje gradnja dviju najmodernijih ustanova toga doba - tržnica na Dolcu i Klaonica u Lašćinskoj, koja će se poslije zvati Sajmišna, a danas, naravno, Haieinzelova ...
Zagreb, dakle, "amerikanskim koracima grabi naprijed, kako će na kraju Heinzelova trećeg mandata u listopadu 1928. napisati ugledni zagrebački novinar Ivan Peršić, koji na cijeloj stranici posvećuje svoj panegirik gradonačelniku:
"S Heinzelovim imenom uskoro će biti spojen do sada najznatniji period u razvitku i napretku grada Zagreba. Doduše, neće to biti samo Heinzelova zasluga. Imat će pripasti i sreći da ga je načelnička čast zapala u vrijeme historijske prekretnice hrvatskog naroda, kad su sve moralne, kulturne i privredne njegove snage i po zakonu same naravi tražile usredotočenje svoga života i svoje djelatnosti u svom pr vom i glavnom gradu. Ali je bila i sreća za Zagreb, da se u Heinzelu našao prabimuž, koji je u pravom času došao na pravo mjesto.
U to isto vrijeme lijepo su napredovali i neki drugi naši gradovi... ali amerikanskim korakom išao je naprijed samo Zagreb. Prva i najvažnija Heinzelova zasluga je građevna djelatnost sa ciljem da se što prije doskoči stnbenoj bijedi u Zagrebu. Kad smo si prvih mjeseci Heinzelove vladavine razbijali glavu, što da se u tom pravcu čini i kad su svi pomišljali kaako da se gradske imućnike primi, Heinzel je uzvraćao: Prepustite to meni i vidjet ćete kako će se graditi sve bez sile i zakona! I dao je na parcelaciju staro Sajmište Borongaj i Kanal, provodio ih cestama, kanalima, vodom i svjetlom. I udario pogodovnu cijenu gradilištima. I ljudi išli kao pćele na med! Imućnici na Sajmište (Draškovićeva, Martićeva, Račkoga – op. a.), a mali čovjek na Kanal! Stotine i stotine ovih kuća, od najmanjih do najvećih rodilo je na stotine novih: novac iz prištednja i uložaka dolazio je u promet, rađao novim prištednjama, novim gradnjama naokolo čitavog Zagreba, od njegovih savskih nizina do bregovitih obronaka Zagrebačke gore. Pedeset postotaka zagrebačkih krovova, gledano s Griča ili od Save svojim crvenilom odaju novogradnje ... "
"Druga je Heinzelova zasluga", nastavlja Peršić, "da je odmah čim je zasjeo na načelnički stolac, uočio potrebu adaptiranja naših cesta i ulica s malogradskog prometa na velegradski promet za teške motore i automobile. Zato je forsirao asfaltiranje i taraciranje i tko samo malo zajde na periferiju ili izvan grada, odmah može dobiti nepodnošljivu i strašnu sliku blata i prašine, kojoj bi pozorište bilo i središte Zagreba, da Heinzel niječinio sve što je bilo moguće, a kako se danomice možemo uvjeriti, još uvijek premalo, a služi samo na sramotu onom sloju Zagreba, koji je ovu Heinzelovu forcu asfaltiranja i taracanja uzimao za povod najgadnijim i najbesmislenijim sumnjičenjima i klevetama, čineći time najtežu krivicu jednom od najzaslužnijih radnika za grad Zagreb».
Veliki prosperitet što ga Zagreb doživljava za Heinzelova načelnikovanja, valja pripisati I Henzelovu urođenom športskom instinktu, da se s lakoćom nosi s raznim preprekama, sačinjenim od kolebljivosti, sitnih interesa i ziheraštva, karakterističnim za duh Zagreba i Zagrepčana. Heinzel je očito dobro poznavao svoj rodni grad i njegov mentalitet. Znao je da jedino moguće pokrenuti duhove euforičnim stanjem, što je on forsiranom gradnjom neprestano podržavao. Nije se libio podizati zajmove, ne razbijajući glavu kako će ih i kada otplatiti. U tome je, navodno, bio uporan i tvrdoglav, nije se obazirao na prigovore sa strane, pa ni od svojih najbližih suradnika, koji su ga za leđima uvelike ogovarali, predbacujući mu osornost i osionost, a što on niti je opovrgavao, niti prikrivao. Podjednako svojeglav i osoran bio je i prema svojim podređenima, kao i nadređenima, jednako se odnosio i prema gradskom pisaru, kao i resornom ministru. Zbog takve naravi nije bio odviše obljubljen, malo je imao prijatelja, ali su mu zato i rijetki prijatelji i brojniji neprijatelji priznavali da je sposoban gradonačelnik, da mu je od svega najviše na srcu njegov grad, da je za nj napravio kao malo koji njegov prethodnik. Za novoizgrađene građevine i blokove kuća, sve od velebne zgrade Burze (projekt Viktora Kovačića) nazivali su Novi Zagreb. Malo se zna da je je puno prije prekosavskog Holjevčevog Novog Zagreba postajao i Heinzelov Novi Zagreb – termin koji se sredinom dvadesetih u gradskim medijima i u svakodnevnom govoru pod normalno rabi. Tako i u Gradskom vodiču iz 1928. u nabrajanju raznih predjela grada nalazimo i «Novi Zagreb»...
Objašnjavajući rezultate i uspjeh gradonačelnika Heinzela, nije naodmet dodati da je on, osim što se športski nosio s raznim komunalnim preperekama i izazovima rastućeg grada, i inače bio strasni športaš; čak ima i svoje mjesto u galeriji športskih likova Zagreba, koju je ispisao jedan od pionira zagrebačkog športa i poznati športski publicist dr. Franjo Bučar:
«Heinzel se je već rano stao baviti športom, koji je upoznao u inozemstvu. Tako je dugo godina bio odbornikom I. Hrvatskog klizačkog društva, gdje je revno sudjelovao kod sviju društvenih priredbi, urakmica, te zabava. Veliki interes i djelatnost Heinzel je pokazao i za biciklistički šport. Bio je više godina odbornikom Prvog hrvatskog društva biciklista te je i aktivno sudjelovao na biciklističkim utrkama. Isto Kao što je sudjelovao u automobilskim trkama i veliko ime u automobilstičkom životu grada i cijele zemlje. Vjekoslav Heinzel bio je veliki prijatelj i avijacije. Godine: 1928. društvo za zračni promet «Aeroput» nabavilo je avion 'Zagreb', što ga je 9. travnja iste godine posvetio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. Tom zgodom kumovala je avionu Berta Heinzel, supruga gradskog načelnika. Ona se prigodom te svečanosti sa svojim suprugom digla u zrak. I na svim športskim priredbama i natjecanjima gđa. Berta prati svoga supruga»...
zakona! I dao je na parcelaciju staro Sajmište Borongaj i Kanal, provodio ih cestama, kanalima, vodom i svjetlom. I udario pogodovnu cijenu gradilištima. I ljudi išli kao pćele na med! Imućnici na Sajmište (Draškovićeva, Martićeva, Račkoga – op. a.), a mali čovjek na Kanal! Stotine i stotine ovih kuća, od najmanjih do najvećih rodilo je na stotine novih: novac iz prištednja i uložaka dolazio je u promet, rađao novim prištednjama, novim gradnjama naokolo čitavog Zagreba, od njegovih savskih nizina do bregovitih obronaka Zagrebačke gore. Pedeset postotaka zagrebačkih krovova, gledano s Griča ili od Save svojim crvenilom odaju novogradnje ... "
"Druga je Heinzelova zasluga", nastavlja Peršić, "da je odmah čim je zasjeo na načelnički stolac, uočio potrebu adaptiranja naših cesta i ulica s malogradskog prometa na velegradski promet za teške motore i automobile. Zato je forsirao asfaltiranie i taraciranje i tko samo malo zajde na periferiju ili izvan grada, odmah može dobiti nepodnošljivu i strašnu sliku blata i prašine, kojoj bi pozorište bilo i središte Zagreba, da Heinzel niječinio sve što je bilo moguće, a kako se danomice možemo uvjeriti, još uvijek premalo, a služi samo na sramotu onom sloju Zagreba, koji je ovi Heinzelovu forcu asfaltiranja i taracanja uzimao za povod najgadnijim i najbesmislenijim sumnjičenjima i klevetama, čineći time najtežu krivicu jednom od najzaslužnijih radnika za grad Zagreb».
Veliki prosperitet što ga Zagreb doživljava za Heinzelova načelnikovanja, valja pripisati I Henzelovu urođenom športskom instinktu, da se s lakoćom nosi s raznim preprekama, sačinjenim od kolebljivosti, sitnih interesa i ziheraštva, karakterističnim za duh Zagreba i Zagrepčana. Heinzel je očito dobro poznavao svoj rodni grad i njegov mentalitet. Znao je da jedino moguće pokrenuti duhove euforičnim stanjem, što je on forsiranom gradnjom neprestano podržavao. Nije se libio podizati zajmove, ne razbijajući glavu kako će ih i kada otplatiti. U tome je, navodno, bio uporan i tvrdoglav, nije se obazirao na prigovore sa strane, pa ni od svojih najbližih suradnika, koji su ga za leđima uvelike ogovarali, predbacujući mu osornost i osionost, a što on niti je opovrgavao, niti prikrivao. Podnjednako svojeglav i osoran bio je i prema svojim podređenima, kao i nadređenima, jednako se odnosio i prema gradskom pisaru, kao i resornom ministru. Zbog takve naravi nije bio odviše obljubljen, malo je imao prijatelja, ali su mu zato i rijetki prijatelji i brojniji neprijatelji priznavali da se sposoban gradonačelnik, da mu je od svega najviše na srcu njegov grad, da je za nj napravio kao malo koji njegov prethodnik. Za novoizgrađene graševine i blokove kuća, sve od velebne zgrade Burze (projekt Viktora Kovačića) nazivali su Novi Zagreb. Malo se zna da je je puno prije prekosavskog Holjevčevog Novog Zagreba postajao i Heinzelov Novi Zagreb – termin koji se sredinom dvadesetih u gradskim medijima i u svakodnevnom govoru pod normalno rabi. Tako i u Gradskom vodiću iz 1928. u nabrajanju raznih predjela grada nalazimo i «Novi Zagreb»...
Objašnjavajući rezultate i uspjeh gradonačelnika Heinzela, nije naodmet dodati da je on, osim što se športski nosio s raznim komunalnim preperekama i izazovima rastućeg grada, i inače bio strasni športaš; čak ima i svoje mjesto u galeriji športskih likova Zagreba, koju je ispisao jedan od pionira zagrebačkog športa i poznati športski publicist dr. Franjo Bučar:
«Heinzel se je već rano stao baviti športom, koji je upoznao u inozemstvu. Tako je dugo godina bio odbornikom I. Hrvatskog klizačkog društva, gdje je revno sudjelovao kod sviju društvenih priredbi, urakmica, te zabava. Veliki interes i djelatnost Heinzel je pokazao i za biciklistički šport. Bio je više godina odbornikom Prvog hrvatskog društva biciklista te je i aktivno sudjelovao na biciklističkim utrkama. Isto Kao što je sudjelovao u automobilskim trkama i veliko ime u automobilstičkom životu grada i cijele zemlje. Vjekoslav Heinzel bio je veliki prijatelj i avijacije. Godine: 1928. društvo za zračni promet «Aeroput» nabavio je avion 'Zagreb', što ga je 9. travnja iste godine posvetio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. Tom zgodom kumovala je avionu Berta Heinzel, supruga gradskog načelnika. Ona se prigodom te svečanosti sa svojim suprugom digla u zrak. I na svim športskim priredbama i natjecanjima gđa. Berta prati svoga supruga»...