Priča o vodi.
Mogu li i smijem li preuzeti obvezu napisati podlistak ili priču o vodi? Jer, jedino moje vodeno krštenje, tj. iskustvo vode bio je onaj "moj" stari pajdaš iz djetinjstva i mladosti, potok Bliznec, čije sam korito uporno u stopu slijedio od sjevera prema jugu, od sjeveroistočnih brežuljaka do gradske nizine.
Taj potok ...
Da, taj nekoć bistri i čisti, a danas, dakako, onečišćen i zapušten potok, naplavit će začas, zajedno sa svom silom podsljemenskog otpada, i pregršt asocijacija i uspomena, pa priča o vodi, dakle, može otpočeti.
Potok Bliznec bio je najraskošniji vodoskok i neponovljiva vodena kresta dječje igre. Pogotovo za sušnih ljeta, kad bi odrasli svoje užegle vrtove natapali vodom, i to tako da bi potok u njegovu prirodnom koritu naši starci zagradili i tok mu skrenuli na gredice sa salatom, paprikom i mladim lukom. Dubina vode ispred tih pregrada bila bi dovoljna čak i za skok naglavačke s obližnje vrbe. Zahvaljujući upravo tim prvim nevještim skokovima u naše bukovačke bajere, bili smo, koju godinu kasnije, na maksimirskim jezerima u prednosti pred našim vršnjacima iz ostalih dijelova grada koji nisu imali potok.
Četvrto je jezero bilo najpopularnija i najposjećenija zagrebačka rivijera pedesetih. Subotom i nedjeljom od ranog jutra pristizale bi bulumente kupača, starih i mladih, furajući sa sobom rekvizite, od najmodernijih kupaćih gaćica, zvanih maratonke, jednodjelnih ženskih kostima, pa do zračnica od bicikla, automobila i kamiona, potom sunčanih naočala, doduše, vrlo ograničena izbora i, naravno, nogometnih lopti, najčešće gumenih. Samo su se rijetki mogli podičiti kožnom, makar i popucanih rebara, koje smo zvali "balica".
Jezero smo preplivavali uzduž i poprijeko. Najprije smo plivali «peseka", dok nismo svladali i kraul, a najodvažniji su dogurali i do "lastavice". Plivajući s jedne na drugu obalu, nerijetko bismo se utrkivali i s! ponekom osamljenom i preplašenom bjelouškom koja bi glavom iz vode i glavom bez obzira brzala i brazdala prema prvom žbunu. U jezero smo skakali s prvog savijenog graba ili sa "šlajza", tj. obzidanog regulatora vode, koji dobar metar viri iz jezera.
Rečeni regulator propušta vodu onog "mog" potoka Bliznec, koji napaja maksimirska jezera, pa tako sam, eto, ponovo na potoku, što nije ni čudo zna li se da je cijeli Zagreb ispresijecan potocima. Od zapada prema istoku, uglavnom prekriveni, žubore potoci Vrapčak, Črnomerec, Kuniščak, Jelenovac, Kraljevac, Tuškanac, Medveščak, Srebernjak, Jordanovac, Remečak, Bliznec, Štefanovac... Najpoznatiji i najviše opisivani zagrebački potok je, dakako, Medveščak, jer protječe središtem grada. Taj je potok bio granica nekoć dviju zasebnih gradskih cjelina – Gradeca i Kaptola, koji su, baš kao pravi susjedi, nerijetko bili u međusobnim sukobima i ratovima, a o čemu rječito svjedoči i ime Krvavog mosta.
Medveščak protječe duž današnje Tkalčićeve ulice, koja je nekoć nosila i ime Potok. Sve do regulacija potkraj prošloga stoljeća, potok je tekao Harmicom na jug prema Savi. Podjednako kao što je most između Gradeca i Kaptola, između dviju vječno zaraćenih strana, prozvan Krvavim mostom, tako i sam potok Medveščak zbog njegove zle ćudi Krčelić u svojim "Annuama", sredinom osamnaestoga stoljeća, naziva "Krvavim potokom". Povod za takav epitet svakako je prevrtljiva i uistinu pogubna ćud potoka, koji je u svojoj povijesti nerijetko divljao i na zaprepaštenje Zagrepčana demonstrirao razornu moć. Najkrvoločniji je bio - kako bilježe kronike - 1651., kad je pedeset i dvoje Zagrepčana zaglavilo u potoku. Dosta žrtava je bilo i u podivljalom potoku 1750. Potok će se razliti i godinu dana kasnije, zatim 1770., pa 1845., te, redom, 1859., 1864., 1876... Potok ne pošteđuje grad čak ni one fatalne 1880., kad Zagreb potresa katastrofalni potres (9. studenoga). A u opisu poplava iz 1895. novinski izvjestitelji spominju "veliku požrtvovnost gradskog nadstražara Miroslava Krleže". Tri godine kasnije doznajemo da su na poplavljena mjesta u središtu grada odmah izašli gradonačelnik Adolf Mošinsky i gradski mjernik Milan Lenuci. Usput se sprdaju s gradonačelnikom da je na poplavu došao u lakiranim cipelama.
Drugi gradonačelnik, Vjekoslav Heinzel, za svojega je mandata dvaput dolazio na poplavljene predjele grada - 1925. i 1926. Posrijedi je, dakako, Sava koja se tih godina prolila Zagrebom, a koja će nadalje zaprijetiti gradu 1930., ]933. i 1936.
Poplava Zagreba najvećih razmjera i s najtežim posljedicama svakako je ona iz 1964., a o kojoj bih mogao i sam svjedočiti vlastitim nesretnim iskustvom. Pripadam, naime, generaciji zagrebačkih novinara koji su doživjeli najveću profesionalnu nesreću - da ostanu bez novina! Jedina zagrebačka novinska kuća «Vjesnik» doslovno je plivala pod vodom
Evo i jedne novinarske providnosti i podudarnosti iz te, po opsegu i materijalnoj šteti, najveće poplave u povijesti grada. Poplava je tog, 26. listopada 1964. poplavila tiskarske strojeve, novinske redakcije, arhive i upravo otisnute novine. Među otisnutim novinama bio je i 652. broj "Vjesnika u srijedu", u kojem je u jednom tekstu objavljeno i ovih nekoliko redaka: "Kad povremeno zavladaju zatišja na pozornici svjetskih zbivanja, kad zagrebačkim kolporterima ponestane zvučnih naslova podesnih za reklamu, oni se tada posluže već otrcanim doskočicama. U takvim slučajevima najčešće viču: "Najnovija vijest! Senzacija! Sava teče odozdo prema gore ... "
Odozdo ili odozgo, ali ovaj put vrlo ozbiljno, postavljeno je pitanje i prilikom uvođenja prvog vodovoda u Zagrebu. Jedni su, naime, bili za to da se voda crpi iz gorskog potoka, a drugi da se iskoristi Sava. Na tom je pitanju čak i jedan gradonačelnik - Ivan Vončina podnio ostavku. Gradski odbor za gradnju vodovoda osnovan je u doba ljetne suše 1861., ali voda će iz prve zagrebačke slavine poteći tek sedamnaest godina kasnije.
Nakon više različitih projekata, jednog polaganja gradonačelničke vlasti, te svote od 290.713 forinti i 57 novčića, Zagreb je 7. srpnja 1878. dobio vodovod. Tog povijesnog dana priređena je na Jelačićevu trgu narodna veselica, kakva i dolikuje gradiću od dvadeset i pet tisuća stanovnika. Uz taktove limene glazbe svečano su puštena u zrak dva velika i desetak manjih vodoskoka, a što je izazvalo pravu buru oduševljenja znatnog broja okupljenih Zagrepčana. Voda je šibala iz četiri hidranta na glavnom gradskom trgu, a kronike zapisuju kako su se "na popodnevnom suncu caklile milijarde vodenog biserja"... Prigodni govor je održao gradonačelnik Stanko Andrijević, a gradski vijećnik Adolf Hudovski je pročitao službeni dokument o gradskom vodovodu. Potom je ban Ivan Mauranić gradskom poglavarstvu čestitao na trudu i zalaganju i na "sretnoj izvedbi" ...
Vodovodne cijevi su se kasnije granale i širile gradom, zajedno s njegovim rastom, a na moju periferiju vodovod je dospio čitavih sedamdeset i pet godina kasnije!
Iako sam odrastao u kući u kojoj oduvijek pamtim pipu (vodu smo hidroforom vukli iz susjedova bunara), gradski sam vodovod doživio tek u četrnaestoj i petnaestoj godini (rane pedesete), dakle, prilično kasno za današnje poimanje komunalnog standarda, ali svakako dovoljno rano u usporedbi s jednim Augustom Šenoom, koji je u četrdesetoj godini života doživio onaj svečani trenutak otvaranja zagrebačkog vodovoda. Šenoa je kao gradski senator, utjecajni građanin i već ugledni pisac, i osobno sudjelovao u toj, kao i u mnogim drugim komunalnim akcijama u gradu.
Gradsko kupalište na Savi, zajedno sa susjednim privatnim Gospodarićevim, s druge strane Savskog mosta, bilo je pozornicom društvenog života ljetnog Zagreba. Politika, šport, moda, estrada, običaji, zabava i razbibriga. Vruće srpanjske subote i nedjelje okupilo bi se na Savi i desetak tisuća Zagrepčana, koji su ovamo pristizali sa svih strana tramvajem, biciklima i motociklima, automobilima ili pješice. Nepregledna masa golih i mokrih tjelesa, među kojima su se - kako danas svjedoče rijetki očevici - jedva kretali prodavači šabese i sladoleda sa svojim kolicima. Nisu nedostajale ni razne atrakcije, od vatrogasnih štrcaljki, kojih bi mlaz izazvao vrisak razgaljenih i veselih kupača, do obvezatnog izbora miss Save na kraju kupališne sezone.
A te 1928., za načelnikovanja Vjekoslava Heinzela, Gradsko je kupalište, koje je otvoreno još 1912. za načelnika Janka Holjca, preuređeno i ušminkano. Onakvo Gradsko kupalište s drvenim kabinama i sunčalištima, kakvo pamtim iz djetinjstva i od čega danas na Savi imamo još samo kostur, nalik na kulisu kakvog horror filma, uredio je, dakle, Heinzel, koji je - kako novine svjedoče - kupalište i svečano otvorio.
Djelić te kupališne ljepote na Savi, istina, dobrano već narušene i zapuštene, i sam sam isprobao na svojoj goloj koži kasnih pedesetih, premda moram priznati da je za mene najveći doživljaj vode i ljetne avanture bilo i ostalo, četvrto maksimirsko jezero.
Zagreb je ipak grad na vodi, premda se to na prvi pogled ne bi reklo. Prisjetimo se brojnih potoka, koji grad presijecaju sa sjevera prema jugu, od Medvednice do Save, a tu je i nova zagrebačka rivijera, novouređeni Jarun, koji je nadomjestio nekoć slavno Gradsko kupalište na Savi, a da ne spominjem prošlost i povijest, gdje je iskustvo vode presudno čak i za ime gradu. Ne reče li drevni ban na vrelu Manduševac djevojci: «zagrabi», od čega nastaje i Zagreb?
Osobno mi je najdraža ona legenda koja kaže kako «svatko onaj tko se jednom s Manduševca napije vode nikad neće prestati voljeti Zagreb».
