Prije same pripovijesti o Tvornici Terezije Kovačić htio bih Vam napisati par riječi o sebi i motivima za istraživanje zagrebačkih glazbalara. Ime mi je Jadran Jeić i rođeni sam Zagrepčanin porijeklom s poluotoka Pelješca. Već neko vrijeme radim kao knjižničar, a amaterski se već dugo vremena bavim glazbom. Oduvijek me zanimala povijest i glazba (pogotovo tradicionalna) tako da je bilo logično izabrati temu istraživanja. Počeo sam pisati o zagrebačkim graditeljima glazbala upravo zbog slabe istraženosti ove teme. Ljubaznom ponudom gospodina Milčeca odlučio sam Vam ukratko ispričati jednu skoro zaboravljenu glazbalarsku pripovijest koja je u opsežnijem obliku prethodno objavljena u časopisu Hrvatska revija br. 1 iz 2010.
Priču o jednoj od dugovječnijih tvornica tambura započeo bih kratkim objašnjenjem kako je ovo narodno glazbalo uspjelo prodrijeti u većinu domova staroga Zagreba. Naime popularnost tamburice razvila se prvenstveno utjecajem Narodnoga preporoda u 19.st. U to vrijeme u Hrvatskoj su se pojavili majstori graditelji tambura. Do početka 19. st. tambure su po selima izrađivali samouki majstori, bez posebnih pravila u vezi s oblikom i zvukovnim značajkama (naravno, opsežnija proizvodnja u takvim uvjetima nije bila moguća). Po mojim saznanjima prvi stručni izrađivači tambura pojavili su se u sisačkome kraju. Početkom 19. st., naime, grad Sisak i obližnji Caprag bili su važna lađarska središta. Stanovnici okolnih mjesta plovili su Savom sve do Zemuna, nekad i dalje, i na tim su se putovanjima susreli s tamburom. U to je vrijeme tambura u istočnim krajevima bila već izrazito zastupljena. Nije bilo gostionice u koju su lađari zalazili, a da u njoj nije svirala tamburaška glazba. Vraćajući se zimi u svoje domove i sisački lađari počeli su ih izrađivati za sebe i svoje ukućane, potom i prodavati. Kako piše Stjepan Gilg (sin Maksimilijana Gilga, istaknutoga glazbalara iz Prelošćice kraj Siska, i djed danas aktivnog majstora Velimira Zwirna), te su prve tambure bile jednostavne izrade, bez naročitih ukrasa. Jedan od tih samoukih graditelja tambura iz Lukavca kraj Siska bio je Mato Kovačić (22. rujna 1849 – 27. rujna 1888), pokretač obrta za gradnju tambura iz kojega se kasnije razvila poznata tvornica tambura. Mato je radio kao zagrebački gradski stražar i bio je oženjen Terezijom Kovačić (2. listopada 1855 – 4. studenoga 1914), rođenom Šimunić iz Strahinja kraj Krapine. Bio je izrazito darovit čovjek koji se uza svoj redoviti posao bavio i izradom tambura s kojom se zasigurno susreo u rodnom mjestu. Živio je u malome stanu u Kamenitoj ulici br. 5 (od 1869. na katu te kuće kraj Kamenitih vrata stanovali su gradski stražari). Kasnije se, kad je tamburica već stekla veliku popularnost, potpuno posvetio poslu izradbe tog instrumenta; točan nadnevak otvranja obrta nije poznat, bilo je to po svem sudeći u prvoj polovici 1870-ih. Najvjerojatnije je u početku radio sam, a najkasnije 1888. već je imao jednoga zaposlenika. Ne znam je li mu u poslu pomagala i supruga Terezija s kojom se vjenčao 2. rujna 1877., no kad je u dobi od 39 godina 1888. Mato umro od tuberkuloze pluća, tridesetdvogodišnja Terezija (tada nastanjena u Pivarskoj ulici br. 22) prebacila je obrt na sebe 13. listopada 1888., zadržavši sjedište u Kamenitoj ulici br. 5. U oglasu »Tamburaški sborovom, prijateljem tamburice«, objavljenom u novinama Obzor, Terezija sama piše: »… da sam nastavila posao s tamburami, što ga je moj pok. suprug vodio, te da sam zadržala onoga istoga radnika, koji je za života pokojnikova pod njegovim nadzorom tambure izradjivao, pa obećajem, da ću uviek nastojati imati što boljih i ljepših tambura i zadovoljiti željama svakoga naručioca…« . Obrtnu pak iskaznicu za izrađivanje tamburica dobila je 29. siječnja 1889., a tvrtka koju je preuzela nosila je ime Tvornica tambura Terezije Kovačić ili – kako često piše na katalozima i na samim glazbalima – skraćeno T. Kovačić. Naziva se često i „prvom“ ili „najstarijom“ tvornicom tambura.
Na znamenitoj Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi 1891. izložene tambure radionice Kovačić osvojile su počasnu kolajnu. Sljedeće godine tiskan je u Katalogu izložbe učila oglas sa cjenikom, u kojem se ističe da tvornica nudi bisernice, bračeve, bugarije i berde – sa ili bez strojeva, koje se u udaljene krajeve mogu dostaviti poštom, uz plaćanje pouzećem, što svjedoči kako je tvornica već krajem stoljeća dobro poslovala. Nastupivši na izložbi Muzik&Theater Ausstelung u Beču 1892. tvornica je osvojila zlatnu kolajnu. Velike milenijske kolajne za šest tamburica izloženih 1896. na Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske.
U dobi od 39 godina Terezija se 9. rujna 1894. udala po drugi put, za Mirka Königa (27. rujna 1871 – 16. studenoga 1943), zagrebačkog mlinara i kipara. Zanimljivo je da je 16 godina mlađi Mirko bio iz ugledne zagrebačke obitelji porijeklom iz Njemačke – djed Vilim (rođen 1788.) bio je prvi urar u Zagrebu sa znamenitom radnjom u Dugoj (danas Radićevoj ulici).
Pretpostavljam da je u to vrijeme adresa trgovine neko vrijeme bila Ilica 47 jer taj podatak susrećem i kao mjesto stanovanja Terezije i Mirka Königa u vjenčanom listu. Često se spominje i Ilica 46, 47, 50, 52, 60 i najkasnije 72.
Nedvojbeno je i da se tvornica Kovačić, kao i većina izrađivača tambura, bavila izradom ili prodajom i drugih glazbenih instrumenata, primjerice gitara, mandolina, gudačkih instrumenata, citri, okarina, harmonika i triangla te, naravno, njihovim popravcima.
Mirko i Terezija, sada oboje König, 22. srpnja 1912. registrirali su se kao vlasnici »tvrdke za izradbu tamburicah T.Kovačić« te dan kasnije podignuli obrtnu iskaznicu. U to vrijeme sama tvornica bila je smještena kraj tzv. Königova mlina i poznate gostionice K mlinarici (oboje također u Mirkovu vlasništvu), na Ksaverskoj cesti 10, a trgovina i skladište su ostali dolje u Ilici. Vjerojatno zbog dobro znanoga imena Terezije Kovačić tvornica je unatoč promjeni vlasničina prezimena zadržala isti naziv. Po svem sudeći, Mirko König pritom je preuzeo poslove zastupanja tvornice.
U kratkom pismu koje sam pronašao u Zbirci Ivana Ulčnika Mirko König piše o tvornici ovako: »… i tako se razvila izgradnja tambura na svoju zamjernu visinu, da je imala liep djelokrug svojih mušterija ne samo u Hrvatskoj već Njemačkoj, Češkoj, Francuskoj a najviše Americi kod naših iseljenika i tamošnjih trgovaca«. Joso Lakatoš 1924. navodi da je tvornica izrađivala od 3000 do 4000 instrumenata godišnje, iz čega zaključujem da je kasnijih godina morala imati više zaposlenika. (ovaj podatak potvrđuje i preostali inventar tvornice nakon smrti i ostavinske rasprave Terezije Kovačić).
Kako sam već naveo, Terezija je umrla u studenom 1914., u dobi od 59 godina, od upale pluća.
Nakon Terezijine smrti tvornicu je Mirko, po svem sudeći, i dalje vodio te je zabilježeno njezino sudjelovanje na Zagrebačkom zboru održanom 1922. Međutim, kako Mirko König piše u pismu: »Ratno vrieme pokvarilo je sve tako da sam uz znatne gubitke napustio rad god. 1925.« Time je završila najintenzivnije proizvodno razdoblje tvornice Terezije Kovačić.
U ožujku 1928. vlasnik tvornice postao je zagrebački operni pjevač i pedagog Milivoj Kučić (18. svibnja 1905 – 15. siječnja 1991). Pokušavajući naći razlog zašto je mladić od nepune 23 godine, a bez očevidnih rodbinskih veza s bračnim parom König, preuzeo njihovu tvornicu, došao sam do mogućega zaključka – naime, u vjenčanom listu Milivojevih roditelja, Dragutina Kučića (utjecajnoga zagrebačkog bravara) i Ane Drašković stoji da im je svjedok bio upravo Mirko König – graditelj glazbala i Terezijin drugi suprug. Kako se čini, Terezija i Mirko bili su u dobrim odnosima sa supružnicima Kučić, koji su i živjeli u Ilici 52, u neposrednoj blizini trgovine i skladišta glazbala. S obzirom da Terezija i Mirko nisu imali izravnih nasljednika, tvornicu su ostavili mladome Milivoju koji je tako postao posljednji vlasnik Tvornice tambura Terezije Kovačić. U to je vrijeme Milivoj studirao solo pjevanje u Beču (1928. – 1932.) te pretpostavljam da nije puno osobno sudjelovao u njezinu poslovanju, a i kasniji mu je životni put ponajprije bio određen bogatom karijerom opernoga pjevača u Hrvatskom narodnom kazalištu (mnogi su ga Zagrepčani rado gledali u ulozi mlinara Sime u Gotovčevoj operi „Ero s onoga svijeta“). Tvornica Terezija Kovačić je 1933. konačno napuštena uslijed velike ekonomske krize koja je doprinijela zatvaranju i mnogih drugih zagrebačkih obrta. Čast mi je bilo podijeliti s Vama i na taj način izvući iz zaborava priču o burnoj prošlosti jedne od najznačajnijih tvornica i trgovina tambura i ostalih glazbala u starome Zagrebu.
