Ako je Dolac naša katedrala klope, kao što vele, onda su Zagrepčani kao kupci vjernici koji svakodnevno masovno hodočaste na tu staru gradsku tržnicu da bi napunili želuce, ali prije toga ispraznili džepove. Na Dolcu je sve na prodaju. I tako to traje točno osammdeset godina.
„Dugo smo čekali i dočekali“, pišu dnevne novine Večer 1. rujna 1930., te nastavljaju: „Otvorenje nove tržnice obavljeno je svečanim načinom. To je i razumljivo, jer su rijetki gradovi koji se mogu podičiti ovakvim modernim tržišnim uređajima. Stranci, koji su u posljednje vrijeme kako se tržnica dogotavljala, posjećivali grad, priznavali su to s puno hvale... Svečano otvorenje bilo je urečeno za osam sati ujutro, kad je već bila puna terasa iznad hladione gradskih zastupnika na čelu s gradonačelnikom i podgradonačelnikom, s predstavnicima banske uprave i raznih privrednih ustanova. U času svečanog uređenja bio je cijeli prostor među boksovima i prodajnim mjestima potpuno popunjen građanstvom, koje je željelo ovom činu prisustvovati. Svi boksovi bili su naročito ukrašeni i krcati prvorazrednom robom na prodaju“...
Za grad od oko stotinu i osamdeset tisuća stanovnika, koliko je te 1930. Zagreb iznosio, nova Tržnica na Dolcu, te nova klaonica u Heinzelovoj, što će se nešto kasnije otvoriti, bio je prvorazredni događaj. Pogotovo ako se uzme da je riječ od dvjema najmodernijim i najsavršenijim ustanovama takve vrste u Europi, te da je u ime novog i modernog na Dolcu morao biti žrtvovan i porušen čitavi splet starih, trošnih i memljivih kuća i uskih sjenovitih ulica, kao posljednji otočić srednjovjekovnog Zagreba, a o čemu se u gradu raspravlja (i svađa) četvrt stoljeća, tj. još od 1906., kad je prijedlog da se nova gradska tržnica sagradi na mjestu stare Jahaonice u Martičevoj odbačen.
„Danas možemo kazati“, reći će u trenutku svečanog otvorenja Tržnice na Dolcu aktualni gradonačelnik Stjepan Srkulj, „da nema građanina koji ne bi s užitkom promatrao ove prostorije, a i ovu čistoću, koja ovdje kod prodaje vlada“...
Iako mu je pripala čast svećenog rezanja vrpce na Dolcu, gradonačelnik Srkulj je u ovom velikom i za grad značajnom projektu imao dvojicu poduzetnih i za Dolac zaslužnih prethodnika. Najprije se gradonačelnik Janko Holjac zalaže da se stari Dolac eksproprira i raskrči prostor za Tržnicu, ali kako dolazi prvi svjetski rat, taj najosjetljiviji dio posla, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, dolazi na red tek 1925. za načelnikovanja više neko poduzetnog Vjekoslava Heinzela. Heinzela u svečanom slovu ne zaboravlja spomuti i njegov nasljednik i promotor nove tržnice gradonačelnik Srkulj: „Gospodin Heinzel, kad je nedavno u vijećnici u jednoj debati kazao da će se Zagreb s ovom tržnicom špinčiti, pogodio je... i mogu kazati da ovako lijepo uređene tržnice nisam za nedavnog posjeta vidio ni u Amsterdamu. Vidio sam tamo mnogo veće, ali ovako lijepe nisam vidio“...
Završavajući prigodno slovo na otvorenju prije osamdeset godina, tadanji će gradonačelnik Srkulj podsjetiti: „Gospodo, kad sve to uočimo, ja sam uvjeren da će ova tržnica postati mezimče grada Zagreba. Pogotovo zato što će ljudi svakog dana dolaziti ovamo“...
Da dolaziti – hodočastiti! I Zagrepčani i njihovi gosti. I kupci i dokoličari. I u žurbi i iz običaja i ćefa. I nametljive galamdžije i svađalice, kao i tihi, samozatajni uživaoci i merkatori. I tako, sve zajedno, prema nekim procjenama, i do sedamdeset tisuća ljudi dnevno! Koliko je ta procjena vjerodostojna, teško je reći, ali sigurno je jedno – da je Dolac svakog jutra razmjerno prostoru najnapučenije mjesto u gradu i u državi. I, svakako, najšarenije i najmirisavije, koje podjednako širi nosnice i lisnice. Dolac je, uz ostalo, najčešća i najljepša razglednica grada. I najbogatija i najglamuroznija gradska scenografija, koju svakog jutra po svom ukusu, ali s velikim rešpektom, postavljaju prodavači da bi je potom kupci, također po vlastitu ukusu, ali i po svojim mogućnostima, rušili i s Dolca odnosili u svojim cekerima, vrećicama, mrežicama, rogožarima, torbama i džepovima. Ili, jednostavno, svojim osjetilima i podražajima, koji su na Dolcu kroz ovih osamdeset godina, štoviše, i rođeni i odnjegovani…