Pojava ćevapčića, potom hamburgera objava je nepoštednog i istrebljivačkog rata tradicionalnim zagrebačkim pečenicama, tzv. šindlbratnima, koje su nestale sa zagrebačkih jelovnika, a zamijenile su ih tzv. šestinske pečenice, nešto slično, ali dosta različito – po tehnologiji pripremanja (šindlbratni su se pekli uspravno, a ne pognuto, na žaru od grabova drva, a ne na električnoj ploči i mogu se naći samo u Markuševcu) i po žmahu.
A sada sa zamišljenim žmahom sočnih šindlbratna uputimo se, dakle, na dobru kašinsku ili moravčansku kapljicu kod Franceka Tkalčića u Novu Ves broj 39. Francekova gostionica došla je na glas nakon otvorenja središnjeg gradskog groblja na Mirogoju 1876. jer su sprovodi uglavnom prolazili kroz Novu Ves, a nakon sprovoda Zagrepčani bi obavezno navratili k našem Franceku zalijevati tugu za pokojnikom.
Francek Tkalčić je bio tipični novoveški purger, reprezentant starinske Nove Vesi, za koju će Antonija Kassovitz-Cvijić u Hrvatskom kolu od 1927. zapisati: Nova Ves je kročila naprijed vrlo polaganim tempom... Ni za koju korist ili napredak nije dopuštala da se naruše davni domaći običaji i osobine doma i roda, te je kroz sve prošle vijekove ostala naša najvjernija straža starog zagrebačkog duha i poštenja, kano žilavi hrastovi, koji i u najmlađe svoje ogranke zdrave svoje stare sokove.
Iz vizure ovoga današnjeg nervoznog vremena, kad i tom starom zagrebačkom ulicom, tek odnedavno jednosmjernom, šišamo četvrtom brzinom, od Kaptola prema Gupčevoj zvijezdi, nije nam lako zamisliti onaj starinski svijet i ugođaj s klupicama ispred prizemnica, na kojima bi se u sumrak odmarale domaćice, gazde novoveških štacuna, susjed dozivao susjeda da podijele klupicu i kupicu, a mladi bi se s večeri međusobno posjećivali. Kad bi zapao mrak, piše Antonije Kassovitz-Cvijić, kćeri i sinovi pošli bi u susjedstvo na čavrljanje, otac bi zapalio veliki lampaš i njime u ruci pregledavao staje, suše, tavan i podrum, bojeći se vatre, najpodmuklijeg neprijatelja ljudskoga truda. Majka bi pako sjela za kolovrat i gunđala starinsku pjesmicu. I muž bi joj se znao našaliti pjesmicom Šoštar Varta dretu smoli, a baba mu se moli... i još objesnijim koje ne bi smio zapjevati pred djevojkama.
Stari su Novovešani bili ponosni na svoju Novu Ves, držali se pomalo rezervirano, a imali su i svoju posebnu općinu. Nisu plivali u bogatstvu, ali nisu poznavali ni neimaštinu, niti iskusili glad. Marni i šparni, a glavna briga svakog purgara bio je prijatni mu dom, štedljivo uređen, a tavani i podrum i nakrcani pšenicom, zeljem, repom, krumpirom, lukom, vinom i suhim mesom, jer bi bila sramota da se nenadani gost ne bi mogao podvoriti domaćom gostoljubivošću. Još veća bi bila sramota, ako bi domaćica kupovala živež na Harmici. Jedino subotom pošla bi ona s lončekom u Opatovinu k sedam zvjezdam kad se tamo dijelila germa za nedjeljnu orehnjaču. Kraj svega izobilja živjelo se vrlo jednostavno. Jutrom bi sva kućna čeljad dobivala prežganu juhu, tek nedjeljom kavu, a jedino gazdi bi domaćica redovito spremala zajutrak od suhe slanine, kruha i vina. Najstalniji gosti bijahu siromasi iz Ciganske varoši (Kožarske ulice), koji bi dobivali, kruha luka i čitav ili pol krajcara. A najsvečanije bi bio pogošćen župnik, kad bi pohodio kuću, osobito kad bi došao križecom, da dom blagoslovi...
U toj i takvoj Novoj Vesi gostioničar Francek Tkalčić bio je vrlo popularan, što zbog svoje gostoljubivosti i vesele ćudi, što zbog svoje velike aktivnosti. Popularnost našeg Franceka, kako su ga zvali, dosezala je daleko izvan njegove gostionice; Francek Tkalčić je prisutan u društvenom i političkom životu Zagreba. Bio je vatrogasac i član veterancov, pjevao u pjevačkim društvima Sloga i Sloboda, glasovao za pravaše, a rovario protiv mađarona. Cijeli Zagreb je o Franceku s Nove Vesi pripovijedao kad je prilikom glasanja 1884., zajedno s nekolicinom utjecajnih Novovešana, primio mito od mađaronskih korteša, da bi s društvom sve to u birtiji spiskao, a na kraju glasovao protiv onih koji su ga nastojali potkupiti.
A da je Nova Ves, koja je pripadala trećem izbornom okrugu, bila srčika našeg pravog hrvatskog borbenog građanstva, kako će zapisati Novovešanin Ivan Krstitelj Tkalčić, pokazat će se na primjeru još jednog gostioničara i gostionice, one na broju 86, starije i popularnije od one Tkalčićeve. Isprva se gostionica zvala Franc Josef Garten, a ime je dobila još 1852. u čast posjeta cara i kralja Zagrebu. Kasnije će je Zagrepčani zvati samo Gorenčeva gostionica, a s vremenom dolazi na glas kao pozornica društvenog i političkog života. U gostionici su održavani razni plesovi i zabave, a u središte pažnje Gorenec i njegova gostionica dolaze nakon održavanja tzv. demokratskog plesa, o kojem Obzor piše:
U subotu dne. 25. veljače 1873. stajali su na Jelačićevu trgu fijakeri koji su besplatno vozili goste na Demokratski ples. Kad se građanstvo trećeg izbornog kotara hoće pozabaviti, ide svom Gorencu. Tu se sastalo društvo građansko demokratsko. Gospodin Kalabar bijaše major domus. Ova institucija doduše vuče na aristokratsku frazu, ali bez te časti nije moglo biti. Naprotiv, na toj zabavi nije bilo uskih francuskih čarapa te francuskog pikača (trouglasti globuk), što se nosilo u čisto aristokratsko barokno doba. Tu smo vidjeli šestinske bijele cifraste hlače, surku i globuk na hero. Mjesto gospodske batine (štucera) bile su tu hrvatske zastave. Uz ovakve reformirano-demokratske manire napunile su se prostorije Gorenčeve gostionice već u 8 sati na večer...
Tako o Demokratskom plesu demokratski Obzor dok mađaronski Agramer Zeitung ples napada zato što je shvaćanje ove demokracije prema jutru zauzelo protudržavne zamahe, tj. zato što su se pjevale rodoljubne pjesme.
Gorenčeva gostionica u Novoj Vesi bila je središte i sjedište demokratskog duha i političkog života, što je vlasniku donijelo veliku popularnost u tadašnjem Zagrebu. Novoveški gostioničar Janko Gorenec vrlo je ugledni građanin koga biraju u razne odbore, od Prve hrvatske štedionice i Trgovačko-obrtničke komore do Vatrogasnog društva, Dobrotvora i Društva čovječnosti. A godine 1876. njegovi ga Novovešani biraju za svog zastupnika u Gradskom zastupstvu.
Gostionice u starom Zagrebu bile su, dakle, ozbiljna mjesta, a gostioničari ozbiljni čimbenici društvenog života na koje se u raznim političkim kombinatorikama ozbiljno i računalo.