Alojz Majetić, jedan od pionira proze u trapericama i autor kultnog romana «Čangi» šezdesetih godina, prvi je i pisac romana na blogu «Bestjelesna», koji je kritika dočekala superlativima, a sada piše novi roman na blogu...
KAKO PISATI ROMAN NA BLOGU?
Razgovarao Zvonimir Milčec
- De Belly, danas je nedjelja 14. lipnja 2009. Namjerno počinjem ovak patetično, iako znam da tebi i meni svaka patetika u životu para uši. Ali, ovo je (opet patetika!) skoro pa povijesni trenutak. Koliko mi je poznato pred nama je prvi razgovor na elektronskoj pošti u kojem se razgovara o pisanju romana na blogu. Ali, najprije, za one koji o tome malo, pa ništa ne znaju, i to ne samo u našoj generaciji pisaca, nego i mladima od nas, reci kaj je to blog i tko je bloger?
- Sram te bilo! Koje pitanje!? Kak se usudiš pitati kaj je blog kad svaki klinac već prije neg ide u prvi razred zna da je blog skraćeno od web log, to jest mjesto na webu, onom kaj smiješno izgleda kad se piše www, a zagrebački je to mreža negdje u nigdini i svugdini. Tak, sad znaš i nemoj me pitati svaki drugi dan! Sory kaj malo umećem kajle. I sam si neko vrijeme objavljivao na blogu samo si zaboravil šifru pa ne znaš kak dalje.
Dobro, kratko: na blogu se piše, fotka, vrti glazba – kaj god tko hoće, kaj ga je volja, kaj može i zna. Na blogu smo ko u gradu: svakakvi i najbolji, smeće i geniji. Blog je život. Odvija se u toj mrežnoj virtuali, ali, ako se na sekundu uozbiljim onda moram reć da se od svih vrsta od početka svijeta do danas samo ljudska vrsta može kititi s virtualnim životom. Tvoji peseki nemaju pojma o tome. Ni sva ona čuda u Maksimiru ispod tvojeg Bukovca. Nažalost, puno je još i ljudskih sisavaca koji jedva da imaju pojma kaj se sve zbiva malo ispod lubanje homo sapiensa.
- Kad smo to apsolvirali, idemo drito na pisanje romana na blogu. Ti si prvak svijeta u tome. Prvi si, barem na domaćem blogerskom zaslonu, koji već iza sebe ima cjeloviti blog-roman. «Bestjelesna» je prvo literarno djelo napisano na blogu, ali koje je odmah i ukoričeno (nakladnik «AltaGAMA» Višnje Bošnjak) i od naše kakve-takve književne kritike dočekano superlativima. Očekujem da veliš nešto i na temu kak je ta naša vajna kritika morala čekati knjigu? Nije vrag da joj je strano listati po blogu...
- Iako sam rođeni kajkavac tjeraš me da prijeđem na štokavicu. Lakše mi je na štokavskome i fulirati ali i ozbiljno objašnjavati.
Sve što je neprirodno meni nije strano. Nisi ni ti bolji. Priznaj da više voliš pisati na računalu nego na olivettici! Prvi pisaći stroj zaradio sam još u gimnaziji. Jedva da znam pisati kemijskom olovkom ili, ne daj Bože, onom tintnom blataricom (na svu sreću više se ni u banci ne potpisuješ pisaljkama iz kamenog doba!). Iako sam pisao pjesme takoreći od rođenja pa do neki dan (hm!, dakle, čak i poslije sedamdesetog rođendana) neki me vrag uvijek držao uz tehnički napredak. Pet dana nakon što je u Hrvatskoj pokrenut prvi blog servis brže bolje sam se registrirao i počeo pisati drito na Internetu. Osjećao sam se kao Thomas Mann koji je u salonu imao frendove i donosio im friško ispisane stranice. Moji su gosti sjedili svuda okolo po svijetu, a nisam im ni kavicu ponudio. Počeli su se javljati u komentarima, počelo me to vući, krenuli smo u mejlanje i skompali se onako skoro do kraja.
Imao sam sreće i upoznao neke koji su bili idealni da ih u roman uvedem kao likove. Oni su to znali, nije tu bilo nikakvog muljanja ispod stola. Išli smo otvoreno. Sve se zaigralo i odigralo u nekoj vrsti kreativnog zanosa i urodilo romančinom od preko 300 stranica s podnaslovom Roman o potrazi za jednadžbom ljubavi.
Najbolje ga je razumjela Vjesnikova književna kritičarka Lada Žigo, koja je, ako nisi znao, rođena Splićanka. Ona i inače najbolje razumije i nešto složeniju prozu koja se odmakla od meni dosadnih štancanih proizvoda. Tako da sam imao sreće što je ta moja potpuno otkačena knjiga došla u prave ruke. Zanimljivo je da je i recenzentica Martina Vuk u Glasu koncila potpuno razumjela moju igru prepletenu emotivnim i znanstvenim sferama koje pokušavaju riješiti moji likovi uglavnom zaposleni, nećeš vjerovati, u Institutu Ruđer Bošković.
Na moje veliko čuđenje kritičarka u Jutarnjem listu tužno je uzdahnula što se netko mlađi nije sjetio mogućnosti što ih pružaju nove tehnologije. Dobro, to se odnosilo na moju raniju knjigu More bačeno u nebo gdje su u poglavlju Digitalno more doista prve stranice nastale u novoj tehnologiji prenijete na stari, dobri papir. Ako se ne varam, a prilično sam siguran da se ne varam, to je i u svjetskim okvirima bilo prvi put. Ipak, književnost nije sport pa i nije bitno tko je prvi nešto napravio, ali, jednako sam siguran, da nije bitno ni kojoj generaciji pripada.
- Kak te drže jednim od pionira proze u trapericama, eto te i među (Titovim) pionirima blogerske proze... U međuvremenu je prohujala s vihorom cijela jedna povijesna epoha i dogodil nam se civilizacijski udar, kojeg mnogi, na žalost, još nisu svjesni. I sve se to događa između tvog kultnog romana «Čangi» iz šezdesetih i blogerske «Bestjelesne» prošle godine. Znam da nije lako, ali pokušaj bar ukucati kroki tih korjenitih promjena.
- Među nama budi rečeno Krleža se nikako nije mogao načuditi što Matoš ni jednim jedinim retkom ni u onome što je pisao ni u onome što je živio nije spomenuo bar slutnju prvog svjetskog rata koji mu je puhao za vrat. Krleža ga je imao u nosu, skoro da ga je vidio, a Matošu je to bilo manje stvarno od znanstvene fantastike. Neka vremenska čula čovjek ima u sebi, recimo kao sluh ili smisao za fiziku. Većina će reći da se čovjek nije promijenio i da je jednako pohlepan kao što je bio u doba Rima, da mu je priroda ista milenijima.
Od svih promjena mene živcira pad kulturnog Zagreba u sve dublju provincijalnost. Svaka čast lijepo i redovito održavanim zelenim površinama, daleko dotjeranijem Zoološkom vrtu, sjajno uređenom bundeku, ušminkanim ulicama i trgovima, niskopodnim tramvajima i još mnogo čemu što je puno bolje nego u socijalizmu. To više udaraju posred čela kontrasti. Da ne pričam od jutra do noći, najkraće ću reći da me čini nesretnim rušenje svih kriterija pa se više ne zna što je što. Kad si u dotiranim kazalištima vidio predstavu od koje ti je srce stalo a duša zatreperila ponijeta u tajne ljudske sudbine? Ako ne znaš reći ću ti da je to bilo još u vrijeme Habuneka, Ionescoa, Becketta a kasnije sve bljeđe i bljeđe do sada potpune neprepoznatljivosti. Na koncertu Berlinske filharmonije u velikoj dvorani Palače Vatroslav Lisinski bilo je brojkom i slovima pedesetak slušatelja. Narodnjaci neće, nadam se, ući i u novootvorenu Gradsku kavanu!
Budući da sam osobno toliko digitaliziran da mi se čini da pijem čak i digitaliziranu kavicu jasno je da ne mogu razumjeti što čeka Leksikografski zavod i već jedanput ne objavi sve svoje naslove na Internetu. Eto, do prije koju godinu bili smo svjetska enciklopedistička sila a sada kao da se Leks povukao na neki zapušteni salaš gdje ni struje nema. Eto, Zvonac, probaj ti sad meni objasniti zbog čega se tako veliki hrvatski brand name jednostavno pokrio vuhima po glavi? Ja ti to ništ ne kužim! Kao što znaš, a znaš dobro jer si napisao knjigu za djecu o tome kako se prave novine, vrijeme je donijelo novu tehnologiju pa si i na svojim leđima prikraćen za bar dvadesetak ponovljenih izdanja te silno simpa knjige, dakle, ti jako dobro znaš da nema više nigdje tiskare koja bi radila bez digitalizirano obrađenog rukopisa pisanog na tipkovnici. U Zagrebu poneki izdavač sačuva CD s kojeg je knjiga otisnuta, većina ih baci, Sveučilišna i nema prostor i ljude za pohranu tih dragocjenih zapisa pa ćemo jednoga dana lijepo trošiti golemi novac na skidanje zapisa s papira i tako bacati kroz prozor ne samo novac nego i vrijeme. Je li baš svi moramo onepismeniti da bismo shvatili što znači spremiti uz trošak od nekoliko kuna nešto što ćemo poslije skupo plaćati?
Kulturni život je možda zamrznut a možda se, što je vjerojatnije, nalazi u dubokoj komi bez nekih znakova oživljavanja. Zagrebački kulturnjaci zatvoreni su u male serkle i sekte, šute čuvenom hrvatskom šutnjom iako i nema nikoga tko bi ih želio čuti, svi su izolirani, nitko s nikim ne surađuje, mali dio noktima se drži za palače žutije od Vrapča, a i žutim palačama se već fasade opasno ljušte.
- Sa svoje strane, dodao bih ti svoju feljtonističku scenografiju. Ova ti «povijesna» pitanja (patetiku, kao što vidiš, već pomalo delitam!) pišem na laptopu u svom bukovačkom dvorištu, dok mi čistokrvni svijetli labrador liže stopalo, a zove se, naravno Lucky, a ne kak su se nekad moji dvorišni mješanci zvali Campiji, Bonzoji i Boboji. I na kojem je posjećena Dedina bekovina i bakina kruškica črešnjevka, a na njihovim mjestima, po projektu arhitektice za hortikulturu Vesne, posađene sve sami nasadi latinskih naziva. Na dvorištu na kojem nas, za razliku od naših olovnih vojnika, praćki ili fučkalki od vrbinog drva, a koje smo kusturama ili kebama sami izrađivali, gledaju nepospremljene igračke mojih unuka Jane i Iveka - supermeni, spajdermeni i sintesajzeri. Na tom istom dvorištu na početku sedamdesetih sam pisal «Zvižduk s Bukovca» u kojem su Giza, Kanta, Truli i Bimbo slinili «cici-mici-na šibici», a junaci mojeg novog romana za djecu (na jesen u Školskoj knjizi izlazi iz tiska) Dan i Kristijans svojim simpatijama iz razreda imejlaju, šalju SMS poruke i naručuju «pizza cut za peti kat». Ali, kaj da tebi o tome pričam, kad tvog Majetića jr. u revijalnoj štampi tituliraju kao «kralja keteringa». Ketering?! A nadam se da se sjećaš naših prvim mlječnjaka, kako smo nazivali mliječne restorane za djecu, gdje smo prvi put u životu čuli za hit jelovnika – sandwich!
- Dojdek sam samo zemljopisno. Od onih koji su Zagreb odmah osjetili kao dio sebe. Od onih kaj ti veliš da se trebaju asimilirati, i primati i davati ono najbolje. S dolaskom i životom u Zagrebu sve sam galerije i izložbe vidio, bio na svim predavanjima, na svim kazališnim predstavama, stajao za kino-karte i po kiši i po snijegu, upoznao sve što je Zagreb imao za pokazati. Prihvatio sam govor ulice i unio ga u književnost. Kao podstanar upoznao sam sve dijelove grada. U Klubu književnika sam bio kao doma. Ulazio u domove partizana, domobrana, ustaša, dođoša i Dalmoša... u majstorsku radionicu Krste Hegedušića, atelijere slikara i kipara, obavezno bio na svakom Muzičkom Biennalu, doživio sam veliki prehrambeni šok kad sam – poslije gozbi u studentskoj menzi koju smo zvali Tri kostura - s honorarčićem ušao u prvo samoposluživanje desno od ulaza u Ministarstvo kulture koje je Ladan preveo na bošnjački aščinica navrat nanos! Danas, kao što veliš, moj sin ima aščinicu s kojom može održati ketering za pet tisuća ljudi u bilo kojem dijelu lijepe naše, hoćeš na Sljemenu ili Velebitu, na Brijunima ili negdje kod Imotskog. Da mi je tada bilo dobiti bar jednu njegovu deliciju!
Zagrebački Velesajam bio je svake godine događaj broj jedan. Nešto me i sada guši kad se sjetim Velesajma još dok je bio na prostoru današnjeg Studentskog centra. A onda veličanstveno preseljenje preko Save! Longitudinalni, izduženi grad preskače rijeku i započinje život koji će bezbrojnim stambenim jedinicama prekriti rukavce i močvarne žablje imperije, zasuti i zaravnati prudove da bi sagradio Zapruđe u kojem i danas živim. Naši frendovi s likovne akademije znali su na Velesajmu za ukrašavanje izložbenih prostora zarađivati nezamislivo pristojnu lovu. Naše najljepše trebe su pak za bezvezno stajanje na štandovima dobivale prave stipendije. Zagreb se pretvarao u milijunski velegrad. Tone prospekata donosili bismo doma i uživali u bogatstvima svijeta. Danas to nije senzacija. Da se i ne pomakneš iz fotelje preko računala danas možeš na koljenima gledati ali baš sve što planetarna tvornica užitaka, zabave ili stvari može ponuditi. Nema više štrapaciranja. Dovoljno je da u teretani malo istegneš sve kilaviju muskulaturu! Nema više ni Varijetea. Tu si slabiji od mene, jer, dragi moj Milčewsky, ja sam za razliku od tebe u Varijeteu nastupao, i to s češkom striptizetom Gabrielom. Bio sam tada u ekipi koja je uređivala humorističko-satirički mjesečnik Paradoks pa smo uspjeli dogovoriti nastup pod nazivom Verba vulgaris. Ja sam čitao tekst Domovina i p... u srcu su mom a predivna Čehinja se skidala i bacala odjeću meni u krilo. Da i hoću taj event ne mogu zaboraviti. Da i jesam pola stoljeća mlađi ajde reci gdje bih danas mogao nastupiti u takvom aranžmanu!
- I sad, koliko je to moguće, o svojim čitateljicama na blogu, s kojima si uspostavil blogerski dijalog. Kak si ih odabiral i kak si od njih napravil likove svoga romana? Pretpostavljam da si ih biral po zanimljivim dijalozima i po spisateljskom talentu, po misaonosti, a ne po godinama i izgledu, jer one su za tebe, koliko sam shvatil, «bestjelesne»! Ali si ih s vremenom valjda i uživo upoznal, valjda imaju tijelo, pa kak izgledaju? Kakve su vam sličnosti, a posebno razlike? Mislim na generacijske, socijalne i teritorijalne razlike. Možda da ih predstaviš po građanskim imenima, izgledu, obrazovanju, afinitetima, ukusu, talentu. Ili da ostanemo samo na blogerskim imenima, što, pretpostavljam, prepuštamo njihovu izboru. Ali, bilo bi šteta da, uz tebe, i one same ne udu u povijest, kad im se već nudi. Sve ostale moguće kalkulacije, konstrukcije i indiskrecije, unaprijed delitam... Hajde, De Belly prihvati se tipkovnice. Znatiželjan sam. Tvoj Imejlčec
- Dragi, znatiželjni Imejlčecu! Prvo da ti velim da ti taj „I“ ispred tvog slatkasto-mliječnog prezimena jako dobro stoji. Nekak drži ravnotežu između dana kad su tvoji došli prije pola milenija u Zagreb i tebe današnjeg koji je Bukovac pomaknuo bliže Trgu bana Jelačića. Već vidim da nije daleko dan kad će Bukavac spadati u uži gradski centar. Slično se dogodilo meni s blogom. Svi ti budu jako blizu bez obzira od kud su i gdje su i kamo idu. Ipak da ih ne bi bilo previše, da se ne bi prebukirao razmjenjuješ svoj virtualni dio samo s onima koji su ti nešto prepoznatljiviji od većine drugih. Možda da ti velim samo neke neobičnije slučajeve. Blogerica Mjesečeva Trepavica kad smo se upoznali studirala je u New Yorku, drugu i treću godinu u Veneciji, četvrtu i petu u Pragu (ovih dana brani diplomsku radnju). Počelo je standardno s komentarima naših postova na našim blogovima. Ona inače piše sjajnu poeziju, čak je u časopisu Republika objavila zapaženi ciklus pjesama. Već sam bio s romanom u punom zamahu kad mi je zapelo nešto oko mojih likova s Ruđera Boškovića. Pitam mejlom Trepavicu što zna o neurofilozofiji. Ne samo da je o tom kod nas prilično nepoznatom usmjerenju moderne filozofije bila poprilično informirana nego je bila i na izložbi svog njujorškog profe koji se eksperimentalno bavio snimanjem kognicije. Sve dalje piše u romanu. Trepavica je postala drugi glavni lik, a možda i prvi, barem kaj se tiče ženskih likova. A vidjeli smo se prvi put dosta kasnije kad je navratila u Zagreb!
Ako ti se da čitati spomenut ću blogericu Anlah koja je pobijedila na natječaju na Goranovom proljeću pa će joj izdavač do kraja godine objaviti nagrađenu zbirku. Od onih koje pišu prozu na najvišoj je razini blogerica Lolla2 koja već ima s izdavačem ugovor za objavljivanje romana. Tu je i blogerica Celeste (također je kao lik ušla u Bestjelesnu) koja ima sjajnu knjigu pjesama. Od muških imam blogera Astročesticu, čija sam svojstva i znanja raspršio u nekoliko likova, a on inače doista radi u Boškoviću i bio mi je dragocjena pripomoć u znanstveničkom segmentu romana. Glupo mi je pričati da sam, ako ne u životu ali u literaturi sigurno, avanturist. Većina mojih objavljenih stvari su tome živi dokaz. Dovoljno je da velim da sam sada u novoj, neviđenoj avanturi. Pišem, pazi da ne padneš sa stolca, roman zajedno s djevojkom od 25 godina. Ja, fosil, a tako se i predstavljam u blogosferi, pišem ruku pod ruku s blogericom koja je nestvarno mlađa od mene. Nju sam uočio na njenom blogu Danielaland. Šutnulo me kod prvog čitanja. Ako se sjećaš prije nekoliko godina dao sam ti isprintanu jednu njenu pjesmu i molio te da je pročitaš preda mnom. Htio sam vidjeti tvoju neposrednu reakciju. Vrtio si glavom i onda lupnuo dlanom po papiru i rekao: Uf, kak je to dobro! Kak mala piše, rođena je pjesnikinja! Korak po korak blogerica Daniela Trputec i ja poslije jednog njenog podužeg komentara sada već novog romana - što sam ga počeo pisati također na blogu - našli smo se da vidimo što ćemo dalje. Daniela, naime, živi u Zagrebu tamo pod Sljemenom, ja pak s ove strane rijeke u Novom Zagrebu pa je bio red da se nađemo negdje u sredini, to jest u centru centra gdje je i Klub književnika. I tako smo mi u mojem drugom domu lijepo sjeli i poslije tri-četiri sata pričanja zaključili da ćemo zajedno nastaviti pisanje romana. S obzirom na internetske mogućnosti to je kao da ste pod istim krovom – rijeka Sava vas uopće ne razdvaja, sjever i jug su naizmjenično sad pod Medvedgradom sad u Turopolju! Tkivo našeg romana se sraštavalo, naše su se rečenice sraštavale, naš roman Glasovi ispod površine već je izdavač prihvatio, još samo da udarimo zadnji glanc.
Sad ću ti reći što ti nikad nisam rekao. Zavidio sam ti, strašno sam ti zavidio što ti imaš i sestru i dvije kćeri a ja, jadan, samo brata i samo sina. Uzalud ti to govorim jer ti ne možeš znati kakav je to osjećaj kad muškarac raste prikraćen za život blizak sa ženskoćom. Decenijima sam obiteljski bio u tom muškom sustavu shvaćanja života i jako mi je falilo da bolje doživim taj ipak prilično drukčiji ženski sustav. Sad već kužiš. O odnosima između spolova muški pišu otkako je književnosti ali bez pravog poznavanja ženskog bića. Ovdje isključujem onaj ljubavno-erotski suživot. Tada je ženska samo dio otvorene knjige ali većinu njenog bića nikad ne upoznaš. Mislim da u Glasovima ispod površine Daniela Trputec i ja otkrivamo upravo neistražena područja ljudskih duša.
Ako te baš zanima Daniela i ja se rijetko vidimo, iako bi za roman možda u ponekim kriznim fazama bilo bolje da tražimo rješenja kroz neposredni dijalog. Praksa nam je međutim pokazala da je dobro da budemo u virtualnoj vezi jače i dublje, jer književnost je ipak područje izmišljenog, fiktivnog svijeta pa je naša virtualna veza bliža i čišća od neke stvarne, opipljive veze. Zapravo nam je nezamislivo da u krevetu isprobavamo odnose naših likova, recimo Ilirke, glavnog ženskog lika i Tomeka, njenog muža. S druge strane, dragi moj vršnjače, draga moja Djevico!, kak bi to izgledalo da u našim ljetima nasrćemo na djecu koja su zapravo maloljetna, jer za nas je sve kaj je ispod pet banki maloljetno. Kad pročitaš roman vidjet ćeš da ženske puno bolje kuže muškarce nego mi njih. Mi smo tak jednostavni i predvidljivi da me neki put bude skoro sram. Daniela zna reći: - Majetiću, daj ne budi tak naivan, pa to Ilirka nikad ne bi ni pomislila a kamoli izvela!
- Majetiću, ne preostaje nam drugo nego da ostanemo naivni, kak bi lakše podnijeli da nam mladi komadi ostaju u vertikali i, se razme, samo u virtuali. Na tebi je da sa svojim romanom na blogu nastaviš, a na nama je da te čitamo. A možda i pročitamo!