Ima li među današnjim zagrebačkim smetlarima i neki Hercegovac? Naravno da nema. Ali, nema, naravno, ni jedan Zagrepčanin. Ni Dalmatinac. Ni Istranin. Ni Slavonac. Ni Ličanin... Pa tko onda mete gradske ulice, tko odvozi smeće? Tko je, dakle, u Zagrebu smetlar?
Kad smo svojedobno, što u šali, a što ozbiljno porazgovarali s domaćinima u „Čistoći“, tom samozatajnom i nadasve čistom gradskom poduzeću iz Radničke ceste, o kojem se, doduše, ne pjevaju pjesme, ali koje je i te kako zaslužno za onu najljepšu pjesmo o gradu – „Bijeli Zagreb grad“, umjesto odgovora, dobili smo prijateljski osmijeh...
Prije nego na to retoričko pitanje čujemo i odgovor s odgovornog mjesta, stavimo ruku u zagrebačku kantu za smeće, pa da vidimo dokle seže tradicija i povijest čišćenja grada i komunalne službe za održavanje čistoće u gradu?
Najraniji trag pravne regulative, tj. gradskog propisa s predviđenim sankcijama, za održavanje reda i čistoće, nalazimo još u prvoj polovici petnaestoga stoljeća, kad možemo pročitati ovakvu odredbu: „Neka se ni jedan čovjek ne usudi ni na jedan način baciti ili ukopavati na gradskim ulicama smeće, pučki zvano smeti, koje je pomeo u kući ili vodu od pranja suđa i drugu nečistoću, osobito pepeo, pučki zvano perilo ili poplati“... Istim propisom propisuju se i novčane kazne, koje rastu po opetovanju prekršaja. Ali to je još doba kad se gradskim statutom mora građanstvo upozoravati da se ne smiju „bacati strvine životinja u bilo kojem stanju na trgove i pred kraljevski palaču“...
Iz godine 1652. doznajemo za odredbe gradskog Statuta u kojima se naređuje: „Red i čistoća neka se svugdje u gradskim kotarima i ulicama održava. Na to neka pazi gradski fiskuš (činovnik)“...
Sve je to, naravno, puno prije pripajanja gradskih jurisdikcija Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad 1850., kad stare feudalne propise zamjenjuju novi, koji doslovno naređuju kako gradsko poglavarstvo mora «bdjeti nad čistoćom gradskih ulica i cesta»...
Tek prelaganjem potoka Medveščaka i uvođenjem gradske kanalizacije u doba gradonačelnika Adolfa Mošinskog devedesetih godina 19. stoljeća, te prvim asfaltom i uličnom rasvjetom početkom dvadesetog, standard urednosti, čistoće i izgleda grada potiče Zagrepčane da svoj grad nazovu „Bijeli Zagreb Grad“...
Današnje gradsko Javno poduzeće „Čistoća“ ima, dakle, debelu tradiciju pred sobom, ali se službeno nadovezuje na svojeg izravnog nasljednika iz 1923., kad gradonačelnik Vjekoslav Heinzel čišćenje grada i odvoz smeća uključuje pod ingerenciju Grada, kao posebno gradsko poduzeće, dok su ranije isti posao za Grad obavljali razni privatnici.
Tih dvadesetih godina pod Heinzelovim kormilom, Zagreb gazi „amerikanskim koracima“, kako tadašnje novine pišu o proširenju grada, gradnji cijelih gradskih predjela i gradskih institucija, i na svakom koraku uljepšavanju, šminkanju i čišćenju grada. Smeće se odvozi, naravno, zaprežnim kolima, specijalno izrađenim kolima s visokim „trugama“, a konji će kroz povijest gradske čistoće kloparati po gradskom asfaltu sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, kad će s ulica zauvijek nestati konjska zaprega, a u odvozu smeća zamijenit će ih kamioni, uglavnom „prage“ i „škode“. Danas u „Čistoći“ prednjače najsuvremeniji mercedesi.
U tom našem gradskom poduzeću, koje je odavno osamdesetogodišnjak, spominju jednog potencijalnog stranog ulagača, koji je o zagrebačkoj „Čistoći“ očito imao drukčiju predožbu. Kad je, naime, ušao u krug poduzeća na Radničkoj cesti i zavirio u hangare s urednom pošlihtanim mercedesima ustuknuo je i, naravno, odustao, jer je očekivao neki «bogečki» vozni park, zaboravljajući koliko iskustvo, tradiciju i povijest čišćenja grada Zagreb ima za sobom.
I sad odgovor na pitanje s početka: među čistačima gradskih ulica uglavnom su Zagorci, koji su posljednjih godina preuzeli primat od Međimuraca. Nek se, dakle, zna da Zagorci ne daju samo legendarne seljačke vođe i predsjednike, nego i smetlare...
