Novom ministru zdravstva prof. dr. Rajku Ostojiću, kojeg čeka reforma vlastitog resora, ne bi bilo loše poslati ovaj tekstić iz starog Zagreba, pa da se sam uvjeri kako je to nekad bilo i kako je izgledalo naše zdravstvo ili zdravlje, kako bi rekao novi ministar
Zamislite kak je nekad bilo gala: „U prvoj i drugoj bolničkoj klasi osjećao se jak zadah vina i rakije, jer su milosrdna braća posjedovala vinograde pa su u svrhu brze prodaje vina pronašla da bolesnicima treba uz svaki obrok dati po pola litre starog vina, jer to najviše krijepi i vraća zdravlje“….
Ali to je, naravno, bilo nekad, i to u staroj bolnici «Milosrdne braće» na uglu Ilice i Bolničke (Gajeva), a ne, naravno, na današnjem Rebru, makar ova najveća i najimućnija naša bolnica ima i vlastiti hotel.
„Mimo tog službenog obroka vina“, nastavljaju stare kronike, „bolničari su imali dozvolu bolesnicima prodavati vino i žestoka pića. Lakši bolesnici su znali tako piti i lumpovati uz igranje karata i preko pola noći bez naročitog obzira na teške bolesnike, koji su uz ta vesela društva znali i umirati“...
Zajednička bolnica na početku Ilice prve pacijente počinje primati 1804., a bolnica će tu ostati sve do 1931. Isprva je i to bila pretežno ubožnica, ali i umobolnica, a tek pola stoljeća kasnije ubožnica je odvojena od bolnice, a godine 1879. u Stenjevcu je otvoren zemaljski zavod za umobolne. U međuvremenu Zakladna bolnica na Jelačić placu više puta je dograđivana, ali i s konačnih 400 bolničkih kreveta, potkraj 19. stoljeća nije više mogla zadovoljiti potrebe sve većeg grada, pa su tako sestre milosrdnice najprije 1845. otvorile bolnicu u Ilici (200 kreveta), da bi godine 1893. počele graditi bolnicu u Vinogradskoj, a koja će godinu dana kasnije Zagrepčanima otvoriti svoja vrata.
Zakladna bolnica «Milosrdne braće» na početku Ilice, kao najdugovječnija bolnička ustanova do dana današnjega u gradu, ostat će i najzastupljenija u gradskim kronikama. U njoj su se zapošljavali svi tadašnji doktori medicine, koji su diplome stekli uglavnom u Beču, Grazu ili Pragu, jer Zagreb će tek 1911. dobiti medicinski fakultet. Iako je ta stara bolnica prvo i najstarije mjesto stjecanja liječničke prakse, a 1912. je otvorena i prva privatna kirurška škola, kronike se najviše i najčešće bave onom tamnijom stranom, i to ponajprije zato što u najstrožem središtu rastućeg grada bolnica s vremenom počinje ometati daljnji razvoj grada. Tako se Gradsko poglavarstvo gradonačelnika Josipa Hofmana već 1883. kritički osvrće na neprimjerene uvijete u bolnici, pa tako ostaje zapisano kako je „u kirurškom odjelu nađena oskudica u rubenini, a u operacione dvorane i ambulante ulazi se kroz bolničke sobe“...A pod kakvim higijenskim uvjetima bolnica radi, govori nastavak Hofamovog zapisnika: „Grabe po svim zahodima nađene su prenapunjene, te se smrad, koji bi imao oticati glavnim gradskim kanalom kroz Bolničku ulicu (od 1878. Gajeva), ustavlja, gnijenje i smrad dvorišta“...
Zagrebačka javnost na početku 20. stoljeća je više nabrijana na staru bolnicu, kojoj na glavnom gradskom trgu nikako više nije mjesto. Čak se i A.G.Matoš uključuje u harangu protiv bolnice na toj lokaciji, pa joj tako posvećuje epigram: „Kao apsces usred grada smrdi bolnica/ Ilici još fali samo umobolnica“...
Nekad je u Zagrebu kao poziv i struka liječnik bio na najvišoj cijeni, kako piše Josip Horvat, navodeći primjer dvije generacije liječnika iz iste gornjogradske obitelji - Ivan Dežman i Milivoj Dežman. Obojica su ugledni ordinariusi stare Zaklade bolnice, a Dežman-sin pokreće inicijativu i 1909. otvara bolnicu za plućne bolesti na Brestovcu. Dvije godine kasnije liječnici se počinju školovati i odgajati i u Zagrebu, a otvaranje Medicinskog fakulteta kroz svoja dva mandata najviše je zagovarao gradonačelnik Milan Amruš, i sam liječnik. Zanimljivo je da je dr. Amruš u oporuci ostavio kako mu, kad umre, moraju iglom probušiti srce. Zlobnici bi sada primijetili kako je liječnik i gradonačelnik Amruš dobro poznavao stanje u gradskim bolnicama. Uskoro će, nadamo se, današnje stanje upoznati i novi ministar prof. dr. Ostojić, pa se sam uvjeriti što mu je sve u ostalo u nasljedstvo i što mu je sve činiti…
