Pavao Pavličić: „Zagrebački odrezak“ (1985.)
Svakog ljeta, kad su najveće vrućine, izađe u našim novinama ovakva fotografija iz Zoološkog vrta: veliki bijeli medvjed legao nasred one betonske ploče koja oblikom podsjeća na santu, dašće i žalosno gleda u objektiv, a lijepo se vidi da umire od žege. Ispod slike je redovito komentar o tome kako je, eto, jadnome medonji, naviklom na drukčiju klimu, sada najteže.
Lijepo je da se novinari sjete pogledati što rade životinje usred ljeta, i podsjetiti nas da one i tada postoje. Jer, mi smo skloni da to zaboravimo, nama Zoološki vrt i životinje padaju na pamet samo u određeno doba i samo na određeni način. Pa ako se ljeti šećemo Maksimirom sklanjajući se od vrućine, a vjetrić donose do nas vonj zvjerske nastambe, ili čujemo riku izbezumljenih slonova, mrštimo se, neugodno nam je, i gunđamo, Nije nam pravo da nas životinje podsjećaju na sebe kad nam nije do toga da o tome mislimo. I onda kad govorimo drukčije, uvjereni smo da živine postoje za naše zadovoljstvo, i strana nam je pomisao da smo, zatvarajući ih tu, usred grada, preuzeli i neke obveze.
Naš odnos prema životinjama u Zoološkom vrtu zapravo je sažet, i zato donekle simboličan prikaz našeg odnosa prema prirodi uopće. Sve ono što činimo prirodi, i što od nje očekujemo, sve je to vidljivo u načinu kako postupamo sa Zoološkim vrtom.. Već bi to moralo biti dovoljno da češće onamo odemo.
Pogledajte samo kako to izgleda. Uzmimo samo mjesto gdje se Zoološki vrt nalazi. U vrijeme kad je zoološki vrt osnovan, postavljen je na sam rub grada, tamo gdje je civilizacija i priroda dodiruju. Zato je i susret sa životinjama ondje imao smisla: one kao da su bile u svom prirodnom okolišu, a mi opet u svojem. To je pokazivalo lijep respekt ljudi prema životinjama i prema njezinim zakonima, kao i želju da prirodu bolje upoznaju.
A danas? Danas je Zoološki vrt usred grada, životinje su izložene prašini, benzinskim parama, buci prometa i urlanju nogometnog stadiona, koje životinjama mora ličiti na sam smak svijeta. A zar i prirodu ne vidimo kao nešto što je uključeno u naš gradski život, u naše potrebe i u naše gluposti, kao nešto što nema svojega života i svojih zakona izvan naših svakodnevnih društvenih gnjavaža? Pogledajte malo kako su ofucane te naše životinje, i pogledajte kako su zagađene sve vode, sve livade, sve šume oko Zagreba. Zar vam se ne čini da je sve to dio jedne te iste priče?
Ili, uzmimo ovo: kad odlazimo u Zoološki vrt? Odlazimo svi, uz rijetke izuzetke, s proljeća i u jesen, kad nije ni vrućina, ni zima, kad životinje ne smrde i kad u Maksimirskoj šumi nema suviše vlage. A to je opet slično našem odnosu prema prirodi. Jer, kad se prisjećamo prirode? S proljeća, naravno, kad nam ona gura pod nos sve ono cvijeće i miris trave i toploga vjetra, kad se u nama, kao ostatak iz prošlosti, budi nemir i želja za pustolovinama. Tada nas i životinje zanimaju. I zanimaju nas, dakako u jesen, kad nas priroda podsjeti na sebe plodovima i bojama, i kad osjetimo da će brzo zima i da je uskoro sve gotovo. Tada poželimo vidjeti i zvijeri u kavezima, pa vodimo onamo djecu i s njima se slikamo.
A nije samo to problem, ima i nešto gore. Gore je to što životinje u Zoološkom vrt, pa prema tome i u prirodi, doživljavamo kao nešto što se može kupiti i kao nešto od čega se može izvući nekakav korist. Kupujemo kokice, kikiriki i slane štapiće, pa ih dajemo majmunima da bi nam oni malo majmunisali; a da nema rešetki, čak bismo se i majmuna bojali. S druge strane, čuvari su naučili slonove da surlom kupe novac što ga publika baca, ne bi li se tako stvorila neka korist od sposobnosti i vještine što ih je životinjama dala priroda. A što je drugo naš odnos prema prirodi inače? Ima li išta bitno drukčije u načinu kako s njome postupamo svakog trena, od novogodišnje sječe borova pa do atomskih centrala u sumnjivim uvjetima?
Događa se da u Zoološki vrt zaluta i čovjek koji je ovdje pri put. I onda ge vidite kako zastaje pred kavezom gdje je vuk, hvata se rešetke, drma ih i viče na životinju, sav jarostan: “Tu si, rđo, a tu si! Neka, neka, čekaj, čekaj“! Čovjek se susreo sa svojim vjekovnim neprijatelje, oči u oči. Njegovi su osjećaju razumljivi, ali ne bi bilo dobro da on dođe u priliku da odlučuje što da se učini s tim vukom, kako da se on hrani i kako da se s njim postupa. Ipak, stav toga čovjeka bolji je od našeg stava, jer on vuku priznaje neko dostojanstvo, priznaje ga za ravnopravnog protivnika.
Možda bi se od tog čove moglo dosta naučiti, jer sve je u ravnopravnosti. U knjigama o doktoru Dulittloz priča se o čovjeku koji je poznavao životinjski jezik i postupao sa životinjama kao sa sebi ravnima. Pogledajte malo kako nas motre životinje dok stojimo pred kavezom: kao da očekuju da im nešto kažemo. To je zato što se one nadaju da će u svakom posjetitelju prepoznati njega. doktora Dolittlea, koji će ih razumjeti. A možda svaki posjetitelj i jest doktor Dolittle? Možda bismo ih doista mogli razumjeti, kad bismo zajednički pokušali?
