Jeste li ikada promatrali Medvednicu rano ujutro , kad je dan indiskretno razotkriva i s nje skida noćnu opravu? Svatko tko se na to odvažio, sigurno je doživio uzbuđenje starog voajera, kojem se posrećilo da svoju prvu i najdražu susjedu in flagrante uhvati u najintimnijem trenutku. Tako to ona mazno i sa zanosom ona radi sa svakim novim danom!
U tim ranoranilačkim odnosima stare gore i mladog dana ima istodobno i nevinosti i incesta. Jer, svaki novi dan je ujedno i sin naše gore. Nama koji smo tu rođeni, odrasli i tu odvajkada živimo, čini se, naime, kako se dan rađa na njenim istočnim obroncima, oko Kašine i Laza, a umire na zapadu, podno Ponikvi i Kamenitih svatova.
A jeste li se dobro zagledali u Medvednicu kad zajuži i kad nam je jugo, poput snažnog sitnozora, privuče na razdaljinu praćkometa?
Onako transparentna, prozračna, prešarana putovima i stazama i nastanjena planinarskim domovima, iz naše će nam zagrebačke perspektive dojmiti poput ingleškog rupca mlade gračanske ili šestinske snahe. Napljenom promatraču dođe da je uhvati za struk i muški je prodrmam u prigorskom drmešu!
Medvednica prvi izlet u životu.
Medvednica s prvim kostanjima.
Medvednica s prvim snijegom pršićem.
Medvednica nikad nije bila planina, jer planina je nešto golemo, strano, nešto što se uči u lektiri. Medvednica je nama Zagrepčanima bila i ostala samo gora. Zagrebačka gora. Onaj nagrbljeni, plavkasti obris na sjeveru našeg zagrebačkog djetinjstva, koji raspoznajemo i zatvorenih očiju i s tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, koji nije lako ni precizno opisati, ali koji je jednostavno utetoviran, zajedno s onim famoznim brojem 1035. Taj broj odavna nije broj metara nadmorske visine, to je jednostavno broj na koji se uvijek iznova trgnemo, na koji se odazivamo, dakle, pozivni broj neke naše intimne zagrebačke centrale.
Halo, Medvednica! Halo, Zagrebačka gora! Halo, Sljeme!
Sljeme je, kao što mu i ime kaže, vrh gore, ali ono je u razgovorima, razmišljanjima i pjesmama više i od Medvednice i od Zagrebačke gore. Ono je više i od samog vrha, ono je vrhunac, ne?
Sljeme valja osvojiti, a to je već malo teže, za to se treba odlučiti i pomučiti. Koliko nas ima kojima je Sljeme tako blizu, a tako daleko, uvijek na vrhu jezika, a rijetko ili nikako na vrhu gojzerica. Otud i ovaj poduži uvod za putopis o Medvednici, tj. Sljemenu, otud i ta snatrenja i promatranja naše gore s distance, iz daljine, s njena podbrežja. Iz grada…
