Uz Mandu i Manduševac – zaslužne za ime grada, u Zagrebu od starih vremena živi još jedna legenda vezana uz ženu, ovaj put uz ženu sviju žena - Majku Božju. I to, dakako, uz Majku Božju s Kamenitih vrata, Kolika li su pokoljenja Zagrepčana zapalila svijeću pod sjenovitom boltom tih starih gradskih vrata, kolika su zagrebačka koljena dodirnula hladan beton ispod prepoznatljive slike s blagim Bogorodičinim osmijehom, punim utjehe i nade. Mnogi su Zagrepčani i Zagrepčanke za svoju molitvu i molbu s Kamenitih se vrata vratili uslišani, a o čemu svjedoče i brojne zahvale, ispisane po starim memljivim zidinama. Kroz stoljeća u Zagrebu živi i kao refren se svakodnevno ponavlja uzrečica:
"Zapalit ću svijeću na Kamenitim vratima ako mi se želja ostvari"... Ili: "Morat ću svijeću zapaliti na Kamenitim vratima, možda mi Majka Božja ispuni želju"... A da takve riječi nisu samo puste tlapnje, potvrđuje i svakodnevna slika Kamenitih vrata na koje Zagrepčani u svako doba dana, u svako doba godine (pa i onih prođlih godina službenoga komunističkog ateizma, kad su takve stvari na javnom mjestu bile čak i zabranjivane) navraćaju pokloniti se i pomoliti za ispunjenje svojih želja i molbi.
Majka Božja na Kamenitim vratima, dakle, jedinstvena je zagrebačka legenda, koja je stoljećima sastavni djelić zagrebačke svakodnevice. Jedina koja ima svoju životopisnu i životnu, tj. posve praktičnu primjenu i manifestaciju. Ali, kao i svaka legenda, neke će ostaviti ravnodušnima, dok će druge uzbuditi ili ih nikad i nije prestala uzbuđivati.
Nešto više o nastanku legende o Majci Božjoj s Kamenitih vrata, ispripovijedat će nam – a tko drugi nego Zagorka!
"U noći pojavio se požar u krčmi na Dvercima, a Manduša je sliku Majke Božje odnijela svojoj kumi uz Kamenita vrata. Razorni je požar opustošio sve od Dverci do Kamenitih vrati.
Građani grada Zagreba stoje na zgarištu. Duboka im bol u licima i dušama. I Manduša iz krčme na Dvercima stoji s njima i lije suze za slikom svoje Majke Božje uz koju je vezala staru priču o postanku najdražeg joj grada.
Kopaju građani prah i pepeo na garištu. Odjednom krik ljudstva prolama zrakom. Krik čuđenja – strahopoštovanja – zanosa! Iz praha i pepela digoše sliku Majke Božje. Ljudi stoje – drhću, šapat ide od usta do usta.
Barilec: Sveti Bože! Rub slike uhvatio je plamen, a onda se zaustavio!?
Plemenščak: Predstavio se, poklonio svetosti lika Bogorodice i ugasnuo!
Manduša: Sve je izgorilo, sve – samo Majka Božja ostaje u gradu našem! Čudotvorna Majka Božja!
(...) Kleče građani pod svodovima stare kule na Kamenitim vratima. U polumraku drhću svijeće u njihovim rukama. Ljepota djevojka Manduša svetu sliku Majke Božje, izvađenu ispod pepela, prisloni o zid stare kule i kliče glasom zanosite duše:
Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!... I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!... I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!"…
Majka Božja od Kamenitih tako postaje zaštitnicom grada.
