Medijsko druženje s tom "najljepšom Zagrepčankom" na razmeđu dvaju stoljeća, glumicom koja je osvojila cijeli muški Zagreb, pa čak i njegova "najvišega gosta" – cara Franju Josipa, koji se, navodno, zagledao u nju prigodom svečanog otvaranja HNK 1895. Devetnaestogodišnja Ljerkica je, naime, nastupala u Miletićevu komadu "Slava umjetnosti" i to – zamislite – u ulozi dječaka! Iskusnim muškim očima u gledalištu, međutim, ispod dječačke odore nikako nije mogao promaknuti stas i temperament prelijepe zagrebačke puce.
Ljerka Šram je u svojoj dvadeset i pet godina dugoj umjetničkoj karijeri odigrala mnoge zapažene i naslovne (dakako, ženske!) uloge, podjednako iz klasičnog kao i suvremenog repertoara, osigurala sebi dostojno mjesto u povijesti hrvatskoga glumišta (spominju je i Miletić i Gavella), ali njeno ime danas ne bi značilo gotovo ništa da se nije proslavila po jednoj drugoj, i to životnoj, ulozi – kao velika i neuzvraćena ljubav uglednog zagrebačkog liječnika i najutjecajnijeg novinara, direktora i glavnog urednika "Obzora" Milivoja Dežmana. Ljubavna veza između Šramice i Dežmana imala je sve elemente velike ljubavne priče, koja je golicala znatiželju suvremenika, ali i čitaoce zagrebačkih kronika. Kronike o toj znamenitoj zagrebačkoj love story ostavili su najbliži Dežmanovi suradnici i suvremenici Josip Horvat i dr. Ivo Hergešić, usporedivši je s popularnom Dumasovom "Damom s kamelijama".
Koliko god se takve velike, strasne, slijepe i odane ljubavi danas činile dalekim i nestvarnim, a s pozicije današnjih gutača raznih erotskih i pornografskih časopisa i video kaseta i naivnim, toliko su priče o njima sve čitanije i sve gledanije. Najrječitije o tome govori i ova u posljednje vrijeme nezapamćena poplava "ljubića", te u pravilu umjetnički malo vrijedne literature, koja, takva kakva jest, glorificira tzv. čiste osjećaje. Nije li, uostalom, dokaz tome i film "Prohujalo s vihorom", koji je ostao najgledanijim filmom svih vremena, isto kao što je sedamdesetih godina nezapamćenu čitanost i gledanost doživjela Segalova "Love story", najprije kao roman, a potom i film. A i stari crno-bijeli film "Dama s kamelijama" s Gretom Garbo i dan-danas mobilizira cijelu armiju zahvalnih gledatelja, isto kao što svoje čitatelje još i danas pronalazi nanovo pretiskavan istoimeni roman iz 19. stoljeća.
Naša, zagrebačka "dama s kamelijama", valja podsjetiti, događa se u nadasve romantično doba, na razmeđu dvaju stoljeća, dakle, u doba secesije hrvatske moderne, kojoj je na čelu nitko drugi nego nesretni Milivoj Dežman.
Sam u prepunom gledalištu
Među sretnim, veselim i razdraganim Zagrepčanima i njihovim gostima tog za hrvatsku kulturu značajnog datuma – 14. listopada 1895. – samo je jedan mlad čovjek, stiješnjen u sebe, bio tužan i razočaran. Iako je i te kako znao i ćutio da prisustvuje povijesnom događaju – svečanom otvaranju nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i nove stranice hrvatskog teatra, taj se mladi čovjek, kome je ime, dakako, Milivoj Dežman, nije bio kadar iskreno radovati, čak ni onda kad se pred razdraganim gledaocima prvi put spustio raskošni Bukovčev zastor "Hrvatski preporod"; pred njegovim su očima, naime, neprestano titrala ona zlokobna slova na kazališnom plakatu ispred imena Ljerke Šram - gđa.
Je li moguće da je njegova Ljerkica gđa nekog drugog, a ne njegova kako mu je prigodom odlaska iz Zagreba na studij bila obećala? I tko je taj sretnik?
Ljerka i Milivoj su se poznavali od najranijeg djetinjstva. Živjeli su u susjedstvu – ona na uglu Mesničke i Streljačke, a on nešto više u Mesničkoj. Roditelji su im prijateljevali; Milivojev je otac bio poznati pjesnik i liječnik Ivan Dežman, koga je kolera pokosila u "Isusovim godinama", a Ljerkin otac je bio ugledni odvjetnik i neko vrijeme potpredsjednik Hrvatskog sabora. Milivoj je, štoviše, u pučkoj školi u Popovu tornju prijateljevao s Ljerkinim godinu dana starijim bratom Vladimirom. A razdvojili su se kad je Milivoj, kao štićenik prijatelja svog pokojnog oca Franje Račkoga i stipendist biskupa Strossmayera, krenuo u plemićki konvikt, gdje su režim i stega takvi da su dodiri s vanjskim svijetom gotovo nemogući.
U međuvremenu, dok Milivoj stječe znanje u konviktu i priprema se za budući studij medicine, Ljerkica izrasta u zavodljivu djevojku, čije će ga draži zauvijek osvojiti kad ju je u jednoj plemićkoj gornjogradskoj kući susreo gdje nastupa u predstavi diletantske grupe. Od predstave ništa nije zapamtio, jer je i nije pratio; njegove su misli bile usredotočene samo na Ljerku. Te iste večeri donio je sudbonosnu odluku – "ova ili nikoja"!
Poslije su se često viđali, on je obnovio prijateljstvo s njenim bratom Vladimirom, svi zajedno nalazili su se na raznim priredbama i plesovima u Građanskoj streljani u Tuškancu ili u Glazbenom zavodu, na susretima u domovima zajedničkih prijatelja. Gdje god bi bili, on bi je u stopu pogledom pratio, a i ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načistu jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Kad je bio spreman za putovanje vlakom u Graz na studij, nije mogao a da je otvoreno ne upita hoće li ga čekati, na što mu ona na svoj koketan način i obeća. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a onda odgovori iz Zagreba prestaju stizati. Iz Graza se preselio u Beč, gdje se navečer sastajao s hrvatskim studentima u znamenitoj Arcaden Cafe, kamo su mu, umjesto očekivanih pisama, stizale glasine o tome da mu je draga nevjerna. On u to jednostavno nije htio vjerovati, dok mu se jednoga dana nije javila i majka, koja mu, kao corpus delicti, šalje onaj plakat gdje je Šramica prvi put u javnosti izašla kao gđa. Plakat je više puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb na spomenutu predstavu.
Tko je, dakle, taj koji je osvojio Ljerkino srce?
Zove se Aleksandar Isaković, pravoslavac, bankovni činovnik, zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Šramičina kazališnog mentora, proslavljenog Adama Mandrovića.
Matošev panegirik Šramici
Ljerka Šram, dakle, još postoji samo u kazalištu (u javnim nastupima zadržala je svoje prezime) i, dakako, u mislima nesretnog Dežmana, a u privatnom životu ona je Ljerka Isaković. Odluka da prekrši svoje obećanje Dežmanu i da se uda za nepoznatog bonvivana, isključivo je u – kako dr. Ivo Hergešić svjedoči – njegovoj "vulgarnoj muškoj ljepoti".
"Milivoj Dežman nije bio privlačiv vanjštinom", zapisuje, pak, Josip Horvat. "Od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost..."
A Šramica? Najljepša puca u Zagrebu. Ako ne vjerujete, evo A. G. Matoša. Poznat kao prznica, polemik i cinik, Matoš javno u novinama objavljuje izljev svojeg oduševljenja Šramičinom pojavom i osobom:
"Gledajući našu Šramicu, imate taj osjećaj slučajnosti: kao da se slučajno među nama rodila, kao da je u Zagrebu slučajno odrasla kći kakvog Lovelacea i kakve Ade Byron. Zato ona nije toliko gospođa Lj. pl. Šram, koliko prava pravcata lady Šram. Njena spoljašnost ima sve odlike dame engleske aristokracije; kožu – krv i mlijeko, plavu zlatnu kosu, vječni djetinji tip, velike modre oči, energičan bajronski podbradak. Visina srednja, ali stas je tako pravilan, da je naoko mnogo viša. Kad je gledate, pomišljate na liriku starog Spancera, na portrete Van Dyckove i Lowrenceove, i na opjevanu Anabelu Lee, pa postajete ozbiljni, gotovo melankolični kao kod lijepih slika i lijepih mramornih kipova... No, lady Šram nije samo slika, već i muzika. Njen organ, organ viole i mjesečinaste oboe, njen glas je od baršuna, pa nas podsjeća na neodoljiva grla bijelih sirena i na dubine u kojima stanuje plava vila Lorelay. Razmaženost prpošnog crescenda i tužnog decrescenda, djeteta, djevice, žene, vještice i demona: svega toga ima u tom glasu, kad se sva lady Šram pretvori u bijeli snijeg i u crvene jagode svojih usta i taj glas kao pjesmu, kao melodiju, bez obzira na riječi, na libreto...".
A valja znati da je ove oduševljene retke o Šramici Matoš napisao 1912., prigodom proslave njenog jubileja – dvadeset i pet godina umjetničkog rada, kad lady Šram nije više u cvijetu mladosti, trideset i osma joj je na njenim krhkim plećima, a uz to je i porušena zdravlja od neizlječive sušice.
A Dežman? U svoj intimni dnevnik zapisat će:
"Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo... Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni..."
On, dakle, ni jednog trenutka ne odustaje i ni najmanje se ne obazire na glasine i podsmijehe, koji ga posvuda prate. On zna da taj brak s "tim prostakom Isakovićem nebu dugo trajal" i tu ima pravo. Zbog neke pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković daje petama vjetra i netragom nestaje iz Zagreba i Šramičina života, ostavljajući joj sinčića Sašu.
Milivoj Dežman pripada onoj feli ljudi, koji se na porazima napajaju i skupljaju snage za nove i nove pokušaje. Vidjet će se kako će on taj trenutni poraz na intimnom planu i te kako znati iskoristiti za napredovanje u društvenom životu. Sve će poduzeti da do Šramice i njene naklonjenosti dođe, ako nikako drukčije, a ono kao uspješan mlad intelektualac i poslovan čovjek.
Umrla mu na rukama
Otkako se s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb, te se najprije zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, Milivoj Dežman sustavno i uporno radi na svojoj karijeri, kako bi na taj način privukao pozornost nevjerne Šramice. Čim skine bijelu liječničku kutu, prihvaća se pera i piše programske tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike, a svi zajedno mladi se bune protiv starih, artikulirajući taj svoj bunt i sukob u programskom časopisu "Život". Za svoj svježi mladenački svjetonazor na umjetnost i stvaranje, pridobiva čak i najuglednije ime među starim piscima – Ksavera Šandora Gjalskog.
U međuvremenu piše za kazalište, dramatizira čak i Šenoino "Zlatarevo zlato", ugađajući ulogu Dore Krupić za Šramicu, dakako. I sve ostalo što piše i što će mu se na kazališnim daskama uprizoriti, pisano je s isključivom zadaćom da na taj način pridobije njenu naklonost. Nimalo mu ne smeta što ga javno ogovaraju, što mu se rugaju, isto kao što mu ne smeta to što ona ima tuđe dijete. Dapače, on će se, kad se napokon njih dvoje nađu, stvore sporazum zajedničkoga života, brinuti o malom Saši Isakoviću kao da je njegov rođeni sin. U zajednički život, koji se nikad neće završiti brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njenih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost.
Kad će Šramica oboljeti od sušice, Dežman će iskoristiti sav svoj ugled i liječnika i jednog od stupova Tipografije i direktora najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista "Obzor", te pokrenuti inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj ili, kako dr. Ivo Hergešić napominje, trubadurskoj ljubavi spram Ljerke Šram, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. A malko slobodnije razmišljanje moglo bi nas navesti na zaključak da je i hrvatska moderna, pokret mladih umjetnika, što je predvodi upravo Dežman, indirektno izašla iz te trubadurske ljubavi...
Najdramatičnija scena te stare ljubavne priče svakako je ona kad, unatoč velikoj Dežmanovoj skrbi, Šramica umire Dežmanu na rukama i kad je Dežman sam stavlja u lijes.
U odnosu Ljerke Šram i Milivoja Dežmana, koji nas, eto golica sve do današnjih dana i koji je inspirirao (Dedića-Škrabea-Štefančić) Misical u Komediji, ostaje tajnom jesu li njih dvoje i fizički konzumirali svoju vezu ili je posrijedi platonska ljubav. Ni Josip Horvat, ni dr. Ivo Hergešić, koji pišu o toj vezi, nazvavši je našom "Damom s kamelijama", ni slovca koje bi dalo naslutiti nešto o tome. U međuvremenu u javnost dolazi kalendar "Zvonimir" iz 1911., a koji je objavio i neveliki popis telefonskih pretplatnika. Iz telefonskog imenika se može vidjeti da su i Dežman i Šramica imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. A kako nisu bili vjenčani, već su i po tome što su zajedno živjeli bili izuzetak u Zagrebu svoga doba. A isto tako izuzetna su tema za dimaovski ljubavni roman, a istodobno roman o Zagrebu svog romantičnog doba U međuvremenu o Šramici i Dežmanu progovorio je samo dopadljiv musical «Lady Šram». I danas se taj naziv koči na cimeru jedne zagrebačke kavane i gostionice...
