Posljednjih smo se godina umorili od variranja one poznate fraze kako se Hrvatska ne mora vraćati u Europu, jer je Hrvatska uvijek bila i ostala Europa! O tom-potom koliko je Hrvatska za vrijeme onog režima, ali i ovih naših dvadesetak godina, bila Europa.
S vremena na vrijeme ipak slušamo (i čitamo) kako naš stari genijalni Fric ponovo dolazi u modu, jer se tog velikana pisane riječi pokatkad pokušavalo politički ili ocrniti ili obijeliti, pa čak i stranački razvrstati, a što je zbilja kaj god! Naravska stvar da su oni koji su se usudili veličati Milu Budaka, Krležu uporno prešućivali, ako ne i ideološki diskvalificirali, i to, naravno, s pozicije vlastite ideologije, kao što su poneki ekstremni ljevičari najvećeg hrvatskog pisca olako svrstavali pod svoj crveni barjak. Miroslav Krleža je, međutim, bio i ostao hrvatski i zagrebački pisac, a time, nadamo se, i europski, pa su tako oni koji su se ovih pustih godina skrivali iza fraze „kako je Hrvatska uvijek bila i ostala Europa“, u neku ruku u pravu, jer ako je Hrvatska Europa, onda je to zbog Krleže i još nekolicine hrvatskih mozgova (koji, valjda, vrijede više od „dvije marke za kilo“?!), a ne zbog politike, lijeve ili desne.
Da je naš stari mudri Fric bio izvan politike, ako ne i u oporbi s njom, najrječitije svjedoči onaj njegov poznati zapis, kako Europa završava, a Balkan počinje na Oleander terasi Esplanade, a koju će, Oleander terasu, mnogo godina kasnije jedna politika zatvoriti i obzidati kupolom, da bi je druga oslobodila zidina, ali ne, barem dosad, dovoljno aktivirala, otvorila za javnost i ponovo predala Zagrepčanima. A to je samo dokaz više kako se Krleža i njegovo djelo ne može ukalupiti ne samo u određenu politiku, nego i u određeno vrijeme, jer je uvijek bio izvan i ispred svoga vremena. Krleža i njegovo djelo, međutim, duboko su ukorijenjeni u Zagreb i malo tko je od hrvatskih pisaca osjećao i poznavao Zagreb kao njegov stanovnik s Gvozda. S njim smo prošli gotovo cijelo jedno stoljeće ovog nam starog grada, od njegova „Djetinjstva u Agramu“, pa do posljednjih dana njegova boravka i života na Gvozdu. Upoznali smo zagrebačku gospodu (ne samo „Glembajeve“), plemenitaše i skorojeviće, veleindustrijalce i nadničare, oficire i redove, sluškinje i bludnice, zagrebačke frajle i njihove kavalire ("Tri kavalira frajle Melanije"), ali i leteće balone, školske zgrade, razredne sobe i stare nauljene školske podove, kao i otmjene salone i bogomolje, sirotinjske domove u Kožarskoj i Tkalčićevoj, pojedine gradske vizure i vedute, parkove, ulice, trgove i cijele gradske predjele. Krležine asocijacije i opservacije, metafore, alegorije i fantazmogorije, ali i njegove dječački širom otvorene oči i njegove noge (čak i kad su već bile starački onemoćale) kružile su uzduž i poprijeko gradom, tjerane đačkom živošću i intelektualnom radoznalošću.
Zagreb je Krleži bio ne samo rodni grad i mjesto stanovanja, nego i sinteza cjelokupnog njegovog ljudskog i umjetničkog obzora. I naravska stvar da su se godinama, ali, nažalost, bez odjeka, postavljala pitanje spomenika i neke primjerenije ulice (Ranko Marinković se zalagao za Masarykova nosi Krležino ime) posvećene našem najvećem umu i umjetniku. A povezivanje Krleže s ovom ili onom političkom strankom, a u oporbi s nekom trećom, samo su dnevnopolitičke tlapnje, jer je Miroslav Krleža pripadao i pripada isključivo svojoj osebujnoj poetici, svojoj umjetnosti, kao i stranci nad strankama, a u koju su učlanjeni toliki hrvatski čitatelji i štovatelji „Filipa Latinovića“, „Gospode Glembajeva“, „Djetinjstva u Agramu“, „Balada Petrice Kermpuha“, „Hrvatskog Boga Marsa“, „Na rubu pameti“, „Dnevnika“ ili „Zastava“, gdje su ne samo najljepše stranice hrvatske književnosti, nego i hrvatskog glavnog grada, Krležinog i našeg Zagreba. Sve ostale kalkulacije, svrstavanja i etiketiranja prema ukusima i zahtjevima dnevne politike mogle bi se objasniti jedino onom Krležinom ciničkom opaskom kako „biti Hrvat nije greh, ali bi mogao biti peh“...
