50 GODINA PRVIH 16 KATOVA
Šesnaesterokatni neboder na početku Ilice prvi je neboder, ne računajući neke ranije neusporedivo skromnije pokušaje (devet katova u Masarykovoj, na primjer), ne samo u Zagrebu, nego i bivšoj Jugi, pa nije ni čudo da je njegova gradnja u drugoj polovici pedesetih podizala našu znatiželju od kata do kata, počevši od samih temelja od kojih nas nije mogla spriječiti ni visoka drvena ograda. Još i danas se sjećam onih škulja i luknji, koje smo džepnim nožićima u daskama bušili u groznici očekivanja da se što prije popnemo prema vrhu svojih uglavnom filmskih snova. Odrasli na američkim filmovima, filmsko nam je platno omogućavalo da se svojim filmskim junacima priključimo u brzim dizalima, uza sve trzaje i dramatiku dizanja i spuštanja po katovima moderne urbane civilizacije.
Te daleke 1957. gradi se prvo stambeno naselje preko Save - Savski Gaj, gradi se most na Trnju (dobit će ime Most slobode), gradi se stadion na Šalati za predstojeću Gymnaestradu, pri kraju je gradnja Gradske vijećnice (odustalo se od gradnje planiranog nebodera pokraj današnje palače Gradskog poglavarstva), počinje gradnja Radničkog sveučilišta Moša Pijade… Ali od sve gradnje neboder na početku Ilice je najizloženiji i kao najviša zgrada najviše privlači pozornost. Novine na istaknutom mjestu objavljuju najvažnije brojke o toj najvećoj građevini u Zagrebu (obvezatno dodaju - i u državi): 2657 kubika betona, 180.000 kilograma željeza, 3500 kilograma zidnih pregrada, 16.000 kvadrata različitih oplata, 16.000 kvadrata žbuke; ukupno 16.000 tona građevnog materijala. Da bi čitaoce još više impresionirao, gradski novinar poseže za slikovitom usporedbom: “Možete li zamisliti tu količinu? Kako u jedan vagon stane sto tona materijala, potrebno je, dakle, 1600 vagona ili, računajući vlak od prosječno pedeset vagona, 32 teretna vlaka puna pijeska, željeznih šipki, opeka, vapna, šljunka, drvene građe itd”.
Nema što, dojmljivi podaci za Zagreb u kojem je još najveća građevina tzv. Kukovićeva kuća u Braće Kavurić (Hebrangovoj) iz 1872., koja, kako novinar zapaža, po broju prozora - 762 - još drži rekord, pa je, navodno, neće doseći ni neboder, koji je u međuvremenu postao simbol novog vremena i mjerilo svega najvećeg na svijetu!
I sad odjednom ta nerazumna, neshvatljiva odluka (iz Beograda, naravno!) o obustavi gradnje nebodera. Zar da ovako ostane? To se pitaju Zagrepčani, to pitanje postavlja i reporter, koji o toj temi anketira slučajne prolaznike na Trgu i početku Ilice. Konobar iz Gradske kavane: “Često pričam gostima da ćemo imati najveću zgradu u JugoslavijiI! I ako je ponestalo love, ja odmah dižem kredit i sa svoje strane pomažem nastavak gradnje”. I drugi anketirani nude priloge, ali prilozi građana, srećom, ipak neće trebati. Novine donose ohrabrujuću vijest: javio se novi investitor nebodera! “Ferimportu” se priključuje industrijski gigant s Trešnjevkle “Rade Končar”. A tu je i Sekretarijat za financije Nardonog odbora (Veco Holjevac, naravno). Sve je, dakle, riješeno, gradnja nastavljena. I traje kraće nego ovaj posljednji redizajn!
Krajem 1959. dva stražnja dizala počinju prevozIti zaposlenike novih vlasnika, a prostraniji spreda podiže građane s njihovom silnom znatiželjom da s visine od šesnaest katova ugledaju tu posve novu vizuru grada s Gričem na sjeveru i savskom dolinom na jugu. Kako te iste 1959. stara trnjanska skela uplovljuje u povijest, a prometuje se preko novootvorenog Mosta slobode, a Savski Gaj je prvo stambeno naselje koje prima nove stanre, preko noći dobivamo posve novu sliki grada. Novi i stari građani mahom su okrenuti Neboderu, podižu pogled prema nebu, a kako će na vrhu Nebodera vrata otvoriti i kavana s redovitim plesnim programom, i sami se hrpimice podižemo na najviši civilizacicijski vrh grada. Kavalirski dajemo prednost svojim izabranicama i pratiteljicama, nastojeći impresionirati ne samo svoje trebe, nego i sami sebe. Svoje prve posjete plesnjaku na krovu grada oblačimo u svoje prve šuškavce, a plesni podij na tom fantastičnom 16. katu prepuštamo svojim prvim špičokima, koji cupkuju po taktovima evergrina. Među mojim vršnjacima naći će se, nažalost, pojedinaca, kojime sve to skupanije nije dovoljno. Poželjeli su Neboder iskoristiti za svojih djelić slave, pa makar to platili vlastitom glavom. Izredat će se više nesretnika koji su vlastiti život žrtvovali za noticu u novinama: “Još jeDno samoububojstvo s Nebodera”…