Naslov nije moj: uzimam ga iz Veselka Tenžere „Zašto volim Zagreb“, ali i Tenžera ga prepisuje od drugoga, navodno, od neke vremešne žene u jednoj zagrebačkoj pošti. „Zahvaljujući indiskreciji“, zapisuje Tenžera, „pročitao sam jednu od najljepših rečenica o Zagrebu i o Gradu uopće. Jedna žena, očito u nekom svojem brodolomu, smogla je snage da kraj svoje drame završi pohvalom gradu“.
Neću reći da od svega Zagreba najviše zagrebačkog ima u rečenoj Tenžerinoj knjizi, ali zašto da ne iskoristimo priliku te ne provedemo na trenutak u Tenžerinom društvu. U društvu, dakle, jednoga našega pravoga došljaka (Tenžera je iz Prozora) i pravoga Zagrepčanina koji se nije sramio da sve do svoje prerane smrti u ispisuje novinsku kolumnu pod naslovom „Zašto volim Zagreb“. A Veselko Tenžera, unatoč svemu, volio je Zagreb, a i Zagreb ima debela razloga da voli toga svoga pisca. „Jedan talentirani pisac“, zapisuje u pogovoru sastavljač Slavko Mihalić, i jedna velika tema, čijem račvanju kao da nema kraja, u divnom su suglasju odabrali jedno drugo.
Tenžera nije pjesnik svoga grada niti njegov kroničar, ne zadržava se na pojedinostima, na pojedinim gradskim vizurama ili vedutama, a za razliku od svog velikog uzora i učitelja A. G. Matoša, koji je govorio kako više voli Zagreb od Zagrepčana, Tenžera priznaje da ga od grada i zgrada više zanimaju ljudi, čovjek. Zanima ga, dakle, život u ovom gradu, njegova svakodnevica koju iscrpno analizira i prosuđuje. Tenžera je superioran i lucidan kritik svega što čini njegovo doba i njegov grad. Neki njegovi tekstovi s vremenske distance djeluju upravo proročanski. U povodu uređenja i proširenja Savske ceste (1976.), Tenžera je ispisao svoj „Pozdrav raskopanom Zagrebu“, u kojem kaže kako su mnogi Zagrepčani „osjetili istinsku radost nad raskopanim gradom, jer su shvatili da to nije samo potraga za hepi-endom u prometnoj drami nego i traganje za identitetom grada koji se počeo rasipati.
Tenžera je bio ortodoksni pješak, protivnik vozačke dozvole i upravljača. Služio se jedino tramvajem, o kojem piše: „Zagrebački tramvaj nikako da se probije u literaturu; cvili i drnda ulicama, raznosi mase do kraja njihove žurbe, vrti se u krugovima, gdje ga čekaju. Tramvajski jezik je jednostavno oskudan i skaradan. Nekoliko kletvi, tucet prometnih fraza, povremeno koja svađa raskošnijeg jezičnog repertoara. Naprosto prava kljusina upregnuta u ljudski krkljanac“.
S Tenžerom, dakle, možemo pješice ili tramvajem. Od rana jutra, premda nije bio ranoranilac (ali ni neki noćobdija), vodi nas u Zagreb by night. Tenžerino jutro: „U sudare mutnih, sivih, prljavih ploha umiješat će se tek škripa jutarnjega tramvaja, s tračnicama koje kao da vam probijaju mozak. Okolo prolaze ljudi ništa manje traljavi od jutra kojim bauljaju: jedni žure u postelju, drugi žale što su je morali tako rano napustiti“. Ali u tom i takvom zagrebačkom jutru s tonama mrzovolje, Tenžera otkriva Nju. Zagrepčanku. Pojavljuje se Ona, lišena terora jutra, fantastično zaokupljena sobom i dojmom što ga ostavlja. Pravu Zagrepčanku („neka ni kroz pet naraštaja ne dostigne taj mit“) traži u rana jutra i kasne večeri, traži je u staroj gradskoj jezgri, u novim prekosavskim naseljima, u predgrađima. „Ali i ta Zagrepčanka, kao i Zagreb, prepolovljena je Savom na dva dijela. Ona iz sjevernog dijela je atraktivnija, ona živi na ulici gdje je odraz u svakom izlogu podsjeća na sebe samu, sa zrcalom na svakom uglu, koje joj vraća svijest o izgledu“... Dijeli Zagrepčanke na došljakinje i domorotke, na one iz središta grada i one iz predgrađa. Drži da došljakinje imaju prednost pred rođenim Zagrepčankama jer „život u Zagrebu za njih je uloga, kreacija, san, koji ne mogu demistificirati“. Slično misli i o Zagrepčankama iz predgrađa. „Za razliku od svih drugih žena, one iz predgrađa imaju strašan motiv da uspiju kako bi se jednom oslobodile te scene okružene trošnom ogradom, majke koja stalno ponavlja da kći ne smije ponoviti njezinu grešku“.
Gradeći svoju piramidu gradskog života, Tenžera ide od „Madone iz predgrađa“ do „Starice koja je postala slika“. Spuštajući se Vinkovićevom ulicom, otkriva „jednu od onih astralnih starica u crnini na prozoru, sa čipkastim bijelim ovratnikom i pogledom djeteta. Uramljena u prozor, poput muriljovske djevojčice na kojoj je vrijeme izmijenilo i namreškalo boje, tu, na granici sjenovite sobe i prvih provala ljetnog svjetla, sjetila me svih zagrebačkih starica na tolikim prozorima ovoga grada. Uvijek taj mirni izraz, te oči mlađe od lica, ta dirljiva urednost... Ako još išta u Zagrebu možemo povezati s nekom nostalgičnom slikom, s nekim minulim bićem grada, onda su to te starice s prozora“.
U namjeri da nam približi i objasni „filozofiju gemišta“, Tenžera nas vodi u potragu za „posljednjim doktorima šankologije“; povest će nas u „Blato“, u „Gradinu“ ili za neke druge
zagrebačke šankove „od Črnomerca do Dubrave, od Remize do Utrina, gdje čuvaju još ponekog pravog šankologa“.
Uz šank, koji je i sam volio, Tenžera će nam nadugo i naširoko, na svoj raskošan način, s obiljem jezičnih finesa i metafora, pripovijedati o pjesnicima grada, o Matošu, Lojzeku Majeru, Krleži i Mihaliću, ali i o zagrebačkim malograđanima.
Tenžerin je Zagreb lišen svake romantike i nostalgije, to je grad pun proturječja, neumiven, neosvijetljen, pun rupa i rana na licu i u duši, ali „kad dobro razmislimo, kao što je razmislila očito i ona žena na pošti, napisat ćemo bez obzira na sve – Grad je inače lijep“.
Zašto, dakle, volim Tenžeru?
