Na 'Bijeli Zagreb grad' danas nas podsjećaju još samo nostalgične pjesmice. I, nas starije, istoimeni naziv jednog od prvih domaćih deterdženata kojim su nam naše mamice prale donje rublje. U međuvremenu (2004.) na tu, uglavnom deklarativnu, bjelinu pokušava nas podsjetiti akademski slikar i keramičar Hanibal Salvaro svojom tematskom izložbom kojoj je nadjenuo staro ime. «Bijeli Zagreb» je umjetnički projekt u kojem je umjetnik na više gradskih lokaliteta izložio likovna dijela i likovne instalacije bijele boje.
Genezu toliko opjevanog, rabljenog (i zlorabljivanog) naziva «Bijeli Zagreb grad» nalazimo već na Gradecu prije ujedinjenja s Kaptolom 1851. Posljednji gradski sudac, kako se prvi čovjek na čelu grada zove po još važećim regulama Belle IV, Janko Kamauf sa svojom gradskom upravom već 1847. osniva «Odbor za poljepšanje grada». Kako će spajanjem Gradeca i Kaptola 1851. u jedinstveni grad, posljednji gradski sudac Kamauf biti izabran i za prvog gradonačelnika, ista se nastojanja i duh nastavljaju, ali valja podsjetiti da je riječ tek o provincijskom gradiću od 17 tisuća duša posred kojega teče otvoren potok Medveščak, a o kanalizaciji i vodovodu, još nema ni traga, a da o uređenju parkova, šetnica i nogostupa, a kamoli asfaltiranju ulica, ni u najambicioznijim gradskih planovima još nema ni spomena. A od kolike su važnosti za grad sve te civilizacijske novotarije, najrječitije govori kad se sjetimo kako je zbog uvođenje gradskog vodovoda gradonačelnik Ivo Vončina platio gradonačelničkom funkcijom, na kojoj će ga 1878. zamjenjeniti Stanko Andrijević. A tek za načelnikovanja Adolfa Mošinskoga (1892. do 1904.), udaraju se temelji budućeg «bijelog grada Zagreba». Potok Medveščak, koji bi za većih kiša zamuljio i onečistio samo središte grada, prvi dolazi na dnevni red. Mošinski ga natkriva i preusmjeruje na istok, pa uvodi gradsku kanalizaciju i uređuje parkove. U njegovu mandatu uređen je i zasađen do dana današnjega najljepši gradski trg - Trg Franje Josipa, današnji Tomislavac. Potom se uređuju i ostali okolni trgovi, i to prema projektu gradskog mjernika Milana Lenucija, po kojem se do danas zovu njegovim imenom – Lenucijeva potkova. To je doba kad se grade najmonumentalnije gradske palače – Hrvatsko zemaljsko kazalište i Realna gimnazija (danas Muzej Mimara), koji uz već postojeću Bolleovu Obrtnu školu (Muzej za umjetnost i obrt) stvaraju okvir za reprezentativni gradski nasad i do dana današnjega pružaju najšarenije i najljepše gradske razglednice.
O tome kako su stari Zagrepčani u različitim razdobljima mazili i pazili svoj grad, svjedoče i gradski propisi, a oni su zaživjeli već na početku dvadesetoga stoljeća, posebno na kraju Mošinskijeva mandata i na početku mandata njegova nasljednika Milana Amruša, po struci liječnika. Zanimljivo je, međutim, podsjetiti da «Bijeli Zagreb Grad», službene kao termin, ulazi u gradske dokumente tek za načelnikovanja Vjekoslava Heinzela (1920. -1928.), rođenog Zagrepčana, a po struci arhitekta. Heinzel je proširio Zagreb na istok, od Martićeve, preko Trga N (Trg žrtava fašizma), cijela Zvonimirova do ulice koja danas nosi njegovo ime. Ako se uzme u obzir da je Heinzel izgradio veći dio reprezentativnog Medveščaka, okrajke Šalate, porušio stari memljivi Dolac i započeo gradnju glavne gradske tržnice, a potom i reprezentativno Savsko kupalište itd., onda se može govoriti o njegovom osmogodišnjem mandatu kao stožeru za bivši i sadašnji «Bijeli Zagreb grad»... Tom povijesnom atributu «bijeli» pridonijet će i kasniji gradonačelnici, koji će svatko prema mogućnostima i afinitetima, udariti glanc toj gradskoj legendarnoj «bjelini». I sve tako do aktualnog gradonačelnika Milana Bandića, koji, s više ili manje uspjeha, Zagreb glanca već u četvrtom mandatu...